Ukoliko bismo najnoviju zbirku stihova Lidije Bajuk-Pecotić naslovljenu Pipilotine pjesme pokušali kontekstualizirati unutar sada već zamjetnoga poetskoga opusa… tada je prvo što moramo primijetiti autoričin do sada najeksplicitniji pokušaj komunikacije s recentnim. S kolokvijalnim, s Molohom i Super novom tzv. stvarnosti, ma što ta riječ nekome značila.

No, svi oni koji poznaju poetski opus autorice koja je širemu recepcijskome krugu zasigurno poznata kao jedna od istinskih diva hrvatske etno-glazbe… ne moraju strahovati od toga da je Lidiju Bajuk-Pecotić inficirao virus trenutačnih književnih moda. Njezin izravniji susret sa stvarnošću, prije svega, dobrodošla je stihovna strategija. Koja je bitno proširila tematske okvire vlastitoga pjesništva. Do sada isključivoga i ekskluzivnoga u traženju vlastite autentičnosti kroz obvezni filtar “mitova i legendi”.

Drugi i te kako zanimljiv aspekt ove knjige neprestana je njezina, implicitna i eksplicitna, komunikacija s doista najrazličitijim poetikama unutar korpusa suvremenoga hrvatskoga pjesništva, čime je Lidija Bajuk-Pecotić posvema jasno pokazala kako svoje poetsko pismo ne sklada tek iz sigurne distance mitološke daljine, nego taj isti mitski fundus persiflira kao zrcalo vlastiotoga svakodnevlja, ali i umjetničke komunikacije.

Njezina poezija danas, i to je najveća vrijednost ove knjige, u stanju je poznatome tematsko-motivskome rekvizitariju implementirati gorak ukus neposredovane stvarnosti, bilo da se ona čita u stihovima izravne egzistencijalne samoanalize, bilo u propitivanju prostora naše svekodnevne, što javne, što tajne žudnje. Davna je Pipilota bar u knjizi i na ekranima jednom mogla sve što poželi. Ona koja je napisala ove pjesme zasigurno se smješka toj iluziji, ali s tragovima onoga istoga čuđenja, što najljepše od davnoga još uvijek čuva u svome pogledu. (Delimir Rešicki)