Vidrić, Vladimir (Antun Ljuboslav), hrvatski pjesnik (Zagreb, 30. IV. 1875 – Stenjevec, Zagreb, 29. IX. 1909). Iz imućne građanske obitelji. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, studirao pravo u Pragu, Zagrebu i Beču, gdje je diplomirao; u Zagrebu 1903. stekao doktorat iz pravnih znanosti, bavio se odvjetništvom. Za zagrebačkoga posjeta cara Franje Josipa I. u povodu otvaranja Hrvatskoga narodnoga kazališta 1895. sudjelovao u prosvjedu protiv Madžara (nosio studentski barjak) pa je bio uhićen i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora. Prve je pjesme objavio u gimnazijskome listu Lovor 1889.

Domjanić, Dragutin Milivoj, hrvatski pjesnik (Krči kraj Adamovca, 12. IX. 1875 – Zagreb, 7. VI. 1933). Završio Pravni fakultet 1898. u Zagrebu, gdje je 1899. i doktorirao. Službovao kao sudac; bio vijećnik Banskoga stola. Iako poznat u prvom redu kao pjesnik kajkavskoga književnog izraza, književni je put započeo štokavskom zbirkom Pjesme (1909), u kojoj je izrazio svoje temeljne osjećaje i poglede na svijet, što je ponovio i u kajkavskim pjesničkim zbirkama (Kipci i popevke, 1917; V suncu i senci, 1927; Po dragomu kraju, 1933).

Nikolić, Mihovil, hrvatski pjesnik (Kričke kraj Drniša, 29. VII. 1878 – Zagreb, 28. II. 1951). Višu trgovačku školu završio u Zagrebu 1896. Bio je dugogodišnji ravnatelj Osiguravajuće zadruge Croatia (1909–41), jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika (1900), predsjednik Matice hrvatske 1945–49. Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki u duhu impresionističkoga pjesništva karakterističnoga za razdoblje moderne.