40. August šenoa 2: Seljačka buna – Šime Vu­četić

Stanje proizvoda: dobro.

• otpis iz knjižnice

August Šenoa, II: Seljačka buna. Priredio: Šime Vu­četić. Crteži: Željko Hegedušić. Štamparija Vjesnik, Za­greb 1962; II. izd. 1964.

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, KNJIGA 40.

Šenoa, August, hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i političar (Zagreb, 14. XI. 1838 – Zagreb, 13. XII. 1881).

Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. God. 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora (1866–67). Zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu i gradski bilježnik, a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa. Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima. U hrvatskom javnom životu javio se kao novinar dopisima u Pozoru, ali i u drugim listovima onoga doba. Književnu djelatnost nastavio je pjesmama, novelama, romanima, feljtonima, kritičkim i teorijskim tekstovima, prijevodima itd. Sastavio je antologiju Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876). Prevodio je s francuskoga, njemačkoga, engleskoga i češkog jezika. U mladenačkoj raspravi Naša književnost (1865) zahtijevao je »popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti« radi razvijanja i promicanja narodnog duha i života.

O Šenoi

Držao je da umjetnost mora sadržavati estetsku i etičku komponentu, da mora djelovati u svrhu duhovne emancipacije hrvatskog naroda. Vodeći računa poglavito o »socijalnom momentu«. Da se pisci moraju »obzirati na općinstvo i djelovati na narod«, svjesno odabirući tendencioznu književnost kao jedini način stvaranja samostalne civilizacije. I očuvanja identiteta protiv tuđih utjecaja. U nizu djela izravno je reagirao na društvene i nacionalne probleme.

Kao lirik skloniji deklamatorstvu i uzvišenoj retorici, bio je uspješniji kao politički i socijalni pjesnik. Ipak, pojedine izrazito lirske ljubavne pjesme nadživjele su svoje doba i uglazbljene postale dijelom tradicijske kulture. S njima se mogu usporediti pjesme epskoga značaja, tj. balade i legende u stihu. Koje su, također u sprezi s glazbom, u obliku popijevaka zadržale popularnost do današnjih dana. U mnogim je pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva. S druge strane, u epskom pjesništvu, kao i mješovitim, lirsko-epskim oblicima u stihu, ostvario je vrhunac pjesničkih dometa hrvatske književnosti druge polovice XIX. st. Posebno se ističu povjestice (»historičke balade«), pjesničke pripovijesti i legende u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama  ili opijeva pučke priče. Upravo su mu pripovijesti s osloncem u hrvatskoj povijesti i predaji, podjednako u prozi  i u stihu, donijele prvu književnu slavu. Najveći uspjeh doživio je povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877; Diogenes, 1878., i Kletva, nedovršen, 1881). Njima je kanonizirao roman u hrvatskoj književnosti i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta književna vrsta postala omiljenim štivom.