Stari Osječani, naročito ljubitelji kazališta, zacijelo još pamte glumca, redatelja i književnika Franu Krtića. Zbog spašavanja Židova u Drugom svjetskom ratu on je 1999. odlikovan uglednim izraelskim priznanjem Pravednik među narodima. U vlastitoj je nakladi objavio autobiografske zapise “Dita”, u kojima opisuje kako je, spašavajući Židove u NDH, upoznao svoju buduću suprugu Juditu Krtić Papai, koja je poslije glumila u osječkom Dječjem kazalištu i bila šaptačicom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.

Bio je to Krtićev “dug sebi”, kako je napisao dobri duh osječkog teatra Ljubo Stanojević, dodavši da je posrijedi politička priča koja se u svojem tijeku pretvara u osobnu, ljudsku i – ljubavnu.

KRTIĆ, Frano (Franjo), glumac i redatelj (Zelenika kraj Herceg-Novoga, 4. X. 1920 — Osijek, 15. I. 2000). U Dubrovniku 1943–44. privatno učio glumu u V. Hladića. Došavši u Osijek 1958, ubrzo je postao uporištem dramskoga ansambla HNK. Bio je glumac izrazite glumačke energije, snažnoga temperamenta i stvaralački samosvojan. Istaknute i dramski zaokružene likove ostvario je kao James Tyrone , Karsky (J.-P. Sartre, Prljave ruke, 1968), Marko, Perelja i Josina (P. Budak, Žedan izvor, 1968; Mećava i Klupko, 1975), Gregory Solomon (A. Miller, Cijena, 1969), Tenin otac (J. Kozarac, Tena, 1971), Mate Bukarica/Klaudije (I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša, 1971), Besemjonov (M. Gorki, Malograđani, 1973), a za tumačenje Držićeva Skupa 1969. dobio Nagradu grada Osijeka.

U osječkom Dječjem kazalištu »Ognjen Prica« režirao je 1979. i 1984. Heidi Johanne Spyri te svoje igrokaze Raketa Krizmir (1993) i Dit-a leteći brod (1994). Objavio zbirke igrokaza (Pet igrokaza za djecu i mladež. Osijek 1988) i pjesama (Otok Lopud, zemaljski raj. Osijek 1996; Prodano sjećanje. Osijek 1997) te napisao supruginu biografiju (Dita. Osijek 1997).

Zbog spašavanja Židova za II. svjetskoga rata proglašen 1999. Pravednikom među narodima. Njegova supruga Dita (1922–1994) nastupala je isprva u Dubrovniku , Zadru i Puli, u Mostaru 1952–56. u Narodnom kazalištu (Djevojka, S. Ćorović, Zulumćar) i 1962–63. u Kazalištu lutaka (Baka, J. Malík, Loptica skočica; Lisica, B. Mihaljević, Zeko, Zriko i Janje), 1959–61. u osječkom Dječjem kazalištu »Ognjen Prica« (Baba Gura, D. Vujatović, Goran i Gorica; Petrova baka, J. Spyri, Heidi) te potom veći dio karijere u osječkom HNK bila vrsna inspicijentica i šaptačica.