Ostrvo – Dvoje ljudi na usamljenom ostrvu pokušavaju da povrate smisao koji je bespovratno istekao iz života; da nadoknade godine provedene u ispraznosti i simulakrumu života koji je, sopstvenom rutinom, opustošio samog sebe – to bi bio kratak kroki sadržaj romana Ostrvo.

Čovjek i žena pokušavaju da nađu zamjenu za vjeru u život posmatrajući jedno drugo; svako sa svoje strane samotnog ostrva duše izgubljene negdje između dostignutog i nedostingnutog, bića i nebića.

Ostrvo, kratak i možda nešto manje poznat roman Meše Selimovića, u formi poetične kriške života razmatra teme starenja i prolaznosti, materijalne i emocionalne uskraćenosti, a ponajviše usamljenosti. Selimovićeva egzistencijalna drama ne govori o svojevoljnom osamljivanju, nego naprotiv o samovanju u paru i unutar obitelji, među bliskim ljudima, o razarajućem osjećaju napuštenosti, nevoljenosti, isključenosti.

U središtu tog čitkog, ali vrlo nelagodnog i naposljetku silno tužnog teksta ostarjeli je bračni par; Katarina i Ivan Marić, pod stare se dane povlače u osamu, u izolaciju neimenovanog otoka, koji nikad nije bio njihov, kojem oni nikad neće pripadati.

To dvoje neostvarenih, razočaranih i u međuvremenu depresivnih ljudi koji se jedva podnose, više od vlastite smrti priželjkuju nestanak onog drugog, a istodobno se baš toga užasavaju, jer izgubili su sve i upravo o bračnom partneru ovise. Dva odrasla sina ostala su im u gradu, obojica situirani i poslovno realizirani, ali otuđeni od roditelja, kao i od svojih supruga, zarobljeni u posve besmislenim brakovima.