Osnovi savremene Jugoslavije – nova politika – Mijo Radošević

• Političke ideje stranke i ljudi u XIX. i XX. veku

Stanje proizvoda: jako lijepo očuvano. Potpis i posveta autora. Dio stranica nije rezan.

RADOŠEVIĆ, Mijo (Miško), publicist (Lokve, 10. X. 1884 – Stara Gradiška, ? III. 1942). Nakon gimnazije u Sušaku, studirao pravo u Zagrebu, Pragu i Rimu, u javni život zarana se uključio književnim radovima te ogledima o književnim i društvenim pitanjima. Kao delegat hrvatskih socijaldemokrata odlazi 1917. na socijalističku konferenciju u Stockholm, odakle dospijeva u revolucionarnu Rusiju, gdje djeluje među zarobljenicima iz južnoslavenskih zemalja.

Premda je pritom došao u sukob s boljševičkom koncepcijom, spočitnuvši je navodno čak Trockome, po povratku u početku 1919. zastupa komunističke nazore, sudjeluje na tzv. kongresu ujedinjenja ljevice, biva izabran u središnje partijsko vijeće, pa je nositelj dobitničke liste na općinskim izborima u Zagrebu (1920). Odmah potom, kao otpadnik žestoko poriče komunistički pokret, neuspješno traga za političkim identitetom, priklanja se radikalima, odn. najposlije monarhističkom integralizmu. Umire u ustaškom zatočeništvu.

Krležini su kontakti s Radoševićem 1919. bili intenzivni, Očaku će štoviše K. potvrditi da je s njime »drugovao«, pa je gorčina zbog zablude kojoj je podlegao prožela njegove naknadne iskaze do paroksizma. U to su vrijeme, naime, zajedno nastupali na izbornim i prosvjednim mitinzima gdje su Radoševićevi govori zanosili mase, pa se u Krležinoj retrospektivnoj ocjeni kako je »on razbio u predodžbi naših radničkih masa autoritet vođe« osjeća osobna skepsa spram demagoške podloge političke agitacije.

Radošević mu se tada činio tipičnim hrvatskim »stradalnikom«, »koji je sa dvadeset godina izbacio jedan markantni roman«, ali se morao »posve odbiti od književnosti« (Slučaj kipara Studina, Riječ SHS, 8. III. 1919). Krležino je povjerenje Radošević stekao i tako što se za razliku od drugih partijskih lidera nije skanjivao poduprijeti Plamen, javio se kao svjedok u polemici s Bachom oko baruna Conrada (Tipičan slučaj, Plamen, 1919, 14), a solidarizirao se s njim i u sukobu s DHK nazivajući ga Društvom Hromih Klokana (Plamen, 1919, 12). Ali kada je ubrzo Radošević svoju pamfletsku retoriku usmjerio na doskorašnje suborce Ćopića i Miljuša, K. mu se na zboru u kinu »Metropol« (21. XI. 1920) odlučno suprotstavio. Ne otrpjevši izazov, Radošević je i samom Krleži uzvratio u istom duhu izrugujući ga povodom Domobrana Jambreka kao »slavitelja habsburške dinastije« (Komunistički vođa Krleža i habsburška princeza, Socijalist, 1921, 15). Uslijedio je Krležin opsežan i detaljan »psihološki portret« Advokat Mijo Radošević kao pučki tribun i pamfletist (Književna republika, 1925, knj. II, br. 5) s iscrpnim citatima protuslovnih nastupa, obratima i rekonstrukcijom njegova kontroverznog držanja u Rusiji.