Razmjenjujući iskustva na terenu, uočavam neke opće probleme vezane za provođenje nastave medijske kulture, konkretno filmske, o kojima želim pisati u današnjoj kolumni te ponuditi neke ideje i rješenja.

Većini učitelja jasno je zbog čega naše obrazovanje treba sustavno uvođenje medijske pismenosti i potpuno se slažu da je ono nužno, ali najčešće ne nalaze dovoljno prostora da se nastavi medijske kulture posvete više od dva sata mjesečno u ograničenoj satnici i kao tek jednom od više područja unutar predmeta Hrvatski jezik. Ako nastavna tema predviđena mjesečnim planom nije vezana za tiskani medij kojemu se uglavnom pristupa onako kako nas vode udžbenici, ta se dva skromna sata izdvoje za prikazivanje kakvog filma predviđenog Nastavnim planom i programom. Ako je riječ o dugometražnome filmu, sve što uspiju ponuditi učenicima samo je njegovo prikazivanje. Film se katkad prikaže i bez prethodne pripreme i razgovora, što uvelike umanjuje mogućnost potpunog razumijevanja i doživljavanja svih njegovih vrijednosti. Ako se pronađe vremena za interpretaciju, njoj se uglavnom pristupa gotovo isto kao interpretaciji književnoga djela.

Ne bavi se ozbiljnije analizom „filmskoga jezika”, odnosno filmskih izražajnih sredstava. Najviše i najčešće analizira se filmska priča, uočavaju se dijelovi (uvod, zaplet, kulminacija, rasplet), imenuju se likovi (glavni i sporedni), razgovara se o njihovim osobinama, prepričavanjem događaja ističu se konkretni postupci kojima se argumentiraju osobine, ili razgovora o međusobnim odnosima, uoči se tema.