Kad u nas netko duže piše u novinama, pa još tekstove objavi kao knjigu, dobar dio i tzv. prosječnog čitateljstva i tzv. ozbiljnih javnih poslenika najprije postavlja pitanje svih domaćih pitanja: je li autorova vizura lijeva ili desna, eurofilna ili euroskeptična, detuđmanizacijska ili retuđmanizacijska, detitoizacijska ili retitoizacijska…

U žešćim formulacijama taj se binom, u koji odavna svaka naša rasprava tone kao u živo blato, ostvaruje kao opreka hrvatstva i jugoslavenstva, krenu ubrzo i podsjećanja na rodbinu i porijeklo, kumove i prijatelje, ustaše i partizani da se i ne spominju, i eto nas pred senzacionalnim objavama o tome kako znamo mi vrlo dobro tko iza njega ili nje stoji, i kamo sve to smjera. Takav način gledanja i prosuđivanja dosegao je razinu uvjetovanog refleksa i praktički nema teme, ne samo one izravno vezane za političke procese, kao ni pristupa temi ili njena interpretacijskog modela, koji ne bi bio unaprijed osuđen ući u takve percepcijske dihotomije koje ne poznaju i ne priznaju nikakve međuprostore i nijanse. Zato je, da se izbjegnu zabune i zablude, važno odmah istaknuti da je u slučaju Mirjane Kasapović sve kristalno jasno: iza nje stoje znanje i pamet, građanska odgovornost i principijelnost, spremnost da se bez kalkulacija zahvati i emotivno najdelikatnija tema, i ustrajno izbjegavanje da se ikoja osoba, situacija ili proces ocijene jednoznačno i paušalno.

Opseg, kontinuitet, tematska usmjerenost i visoko individualizirani stil njena novinskog opusa, kojega ova knjiga obuhvaća samo dio, prirodno nameću potrebu da se barem skicira širi okvir u kojemu bi se dao razumijevati. Iako je, naravno, njeno novinsko pismo neodvojivo od znanja, uvida i iskustava što ih je stekla kao institucionalizirana znanstvenica međunarodno relevantnih referencija, ono po nizu svojih značajki postoji i kao neovisan, samostalan žanr, dakle kao dio suvremene povijesti hrvatskoga političkoga novinstva.