Roman u dva dijela.

“Odjel za rak” je poluautobiografski (bivši zatočenik, iskustvo u odjelu za tumore u taškentskoj bolnici) roman koji uz središnji lik Kostogutova daje niz dojmljivih portreta sovjetskih birokrata, liječnika i medicinskoga osoblja te raznih pacijenata. Istodobno dirljiv ljubavni roman (ili – roman o nerealiziranoj ljubavi), satira na poststaljinističku epohu i studija o ljudskom ponašanju u ekstremnoj situaciji smrtonosne bolesti, taj je veliki roman u najboljim tradicijama ruske klasike koja ljudskošću i životnošću nadilazi suvremena joj ostvarenja zapadnoeuropske i američke pripovjedne umjetnosti.

“Rijeka bez ušća“, drugi dio romana “Odjel za rak” lucidnim narativnim lukom nastavlja i definira materiju kojoj je prvi dio postavio premise i anticipirao izvjesne pravce. Od raznih komponenata, što su se stjecale u složenu građu djela, ovdje se ublažuje, ali ne i umanjuje, ona satirična, koncentrirana u gorkom i sarkastičnom liku funkcionera Rusanova, dok se jače ističe i postaje dominantna ona ljudska i psihološka što se vezuje za složenu osjećajnu situaciju ključne ličnosti Kostogutova.

“U govoru prigodom primanja Nobelove nagrade uspoređuje položaj kršćana u Staljinovu režimu s onim u poganskome Rimu. Već u školskim danima piše pjesme, čita klasična ruska književna djela, oduševljen je Dostojevskim i Tolstojem. Kao izvrstan student, a bez dovoljne materijalne potpore, dobio je – kakve li ironije sudbine – Staljinovu nagradu. Posve je naravno što gotovo odmah nakon završena studija fizike i matematike te pohađanja predavanja na fakultetu u Rostovu na Donu iz povijesti, književnosti i filozofije te kratkoga razdoblja učiteljevanja kao oduševljeni dragovoljac odlazi u rat. Počeo je vojevanje u konjaništvu, ali ubrzo prelazi u artiljerijsku jedinicu, gdje postaje kapetan. To ratno iskustvo dobro će mu doći u nekim djelima, kao Kolovoz četrnaeste, odnosno Crveni kotač. Više je puta nagrađivan. Početkom 1944. godine umrla mu je majka, što je on saznao tek tri mjeseca poslije. A onda osuda! Grijeh mu je bio što je u vrijeme rata, po nesreći ili – književno govoreći po sreći (teško je reći) – spomenuo u pismu prijatelju Nikolaju Vitkeviču – s kojim se na bojišnici više puta susretao 1943. godine – Staljina i staljinizam, iako diktatora poimence nije spominjao. Obojica su 1945. uhićena.”

Preuzeto s: https://www.matica.hr/hr/592/aleksandar-isajevic-solzenjicin-19182008-29683/