U pet godina, koliko ih je proveo u policijskoj službi u Burmi, tadašnjoj britanskoj koloniji – u Mandalay je stigao 1922. u dobi od 19 godina – Orwell je upoznao tamošnje ljude, zemlju i kulturu, naučio burmanski i hindustani te svoje iskustvo ugradio u prvi roman Burmanski dani. Nažalost, ondje je još bolje upoznao tamnu stranu kolonijalne vladavine, nametnutu superiornost i posvemašnju bahatost svoje rase i klase, pa je razočaran dao otkaz ne bi li prekinuo sve veze, kako je poslije napisao, »ne samo s imperijalizmom nego i sa svakim oblikom vlasti čovjeka nad čovjekom«.

Rođeni pisac, naravno, nije mogao propustiti da takav predložak iz prve ruke ne uobliči u roman, u kojem je opisao moralni rasap toga etničkog i jezičnog konglomerata, gdje su i obijesni vlastodršci i servilni domoroci jednako korumpirani i gdje se na temeljnu ljudsku pristojnost i zdrav ljudski razum može tek slučajno naletjeti. U tako izopačenom sustavu moći i vrijednosti nema mjesta za pravdu, dobrotu, pa ni ljubav, kako pokazuje i sudbina glavnog junaka Johna Floryja. Orwell lucidno dočarava taj neljudski svijet gdje stvaran život nalikuje distopiji, pa se ovaj roman može shvatiti i kao svojevrsna najava za njegovo nenadmašno remek-djelo 1984. Roman Burmanski dani jedan je od najuvjerljivijih prikaza imperijalističkog i rasističkog vremena Britanskog Radža (razdoblje od 1858. do 1947., kad je Britansko Carstvo obuhvaćalo današnju Indiju, Pakistan, Bangladeš, Singapur i Burmu, tj. Mjanmar), a ujedno i jedna od najoštrijih kritika kolonijalizma u književnosti.