Obiteljska sreća – Lav Nikolajevič Tolstoj

Stanje proizvoda: izvrsno.

Naslov Obiteljska sreća sadrži:

• Obiteljska sreća
• Polikuška
• Smrt Ivana Iljiča
• Vlast tame
• Plodovi prosvjete
• Živi leš
• Usomene

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana, u pokrajini Tula 9. rujna 1828. godine, kao četvrto od petero djece u plemićkoj obitelji. Bio je ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca.

Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla, a titulu grofa njegovim precima dodijelio je Petar Veliki, u 18. stoljeću. Njegov život bio je obilježen brojnim ljubavnim vezama. Kao mladić, često se zaljubljivao i mijenjao žene.

Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete, zbog čega su se za njega već odmalena morali brinuti njegovi rođaci. Upravo ga taj gubitak roditelja potiče na razmišljanje o životu, smrti i sreći. Osim kao velikog književnika, pamti ga se i kao velikog zagovornika mira i nenasilja.

Prvo djelo bilo mu je “Priča o jučerašnjem danu”, a prva izdana književna djela su mu bila trilogija “Djetinjstvo”, “Dječaštvo” i “Mladost”.

Njegova najpoznatija djela bila su “Rat i mir”, kojeg je pisao punih sedam godina, zatim “Gospodar i sluga”, te njegovo najpoznatije djelo “Ana Karenjina”.

Obiteljska sreća

Bile smo u žalosti za majkom, koja je u jesen umrla, i svu smo zimu provele same na selu, ja, Katja i Sonja. Katja je bila stari prijatelj naše kuće, guvernanta, koja je sve nas odnjegovala, koje sam se sjećala i koju sam voljela otkako znam za sebe. Sonja je bila moja mlađa sestra. Provodile smo mračnu i tužnu zimu u našoj staroj kući u Pokrovskom. Vrijeme je bilo hladno, vjetrovito, tako da su snježni nanosi nadvisivali prozore. Prozori su gotovo uvijek bili zamrznuti i mutni, i gotovo cijele zime nismo izlazile iz kuće. Malo je tko dolazio k nama, a i oni koji su dolazili nisu donosili vedrine i radosti u kuću. Svima su lica bila žalosna, svi su govorili tiho, kao da su se bojali da će koga probuditi, nisu se smijali. uzdisali su i često plakali gledajući mene i osobito malu Sonju u crnoj haljinici. U kući se još nekako osjećala prisutnost smrti: žalost i užas smrti lebdjeli su u zraku. Mamina je soba bila zaključana. I mene je spopadala jeza i vukla želja da zavirim u tu hladnu i golu sobu kad sam prije spavanja prolazila pored nje.

Bilo mi je tada sedamnaest godina. i baš te godine kad je umrla, mama je kanila preseliti se u grad da me izvodi u društvo. Gubitak je majke za mene bila velika nesreća, ali moram priznati da sam, usprkos toj nesreći… osjećala da sam mlada, lijepa, kao što su mi svi govorili, a da već drugu zimu uzalud, u samoći, venem na selu…