O pjesničkom umijeću

Stanje proizvoda: odlično.

O pjesničkom umijeću jedno od temeljnih djela za sve znanstvenike i studente s područja književnosti, filozofije, klasične filologije. Djelo je preveo i iscrpnim bilješkama popratio Zdeslav Dukat.O pjesničkom umijeću označuje početak europskeznanosti o književnosti. To je Aristotelovo djelo imalo golem utjecaj na teoriju i književno stvaralaštvo cijelih razdoblja. Ali je i izazvalo pojavu novih pokreta koji su poricali Aristotelova motrišta. No vrijednost Aristotelova pristupa književnosti iestetici ni danas ne blijedi te je posrijedi nezaobilazno djelo i u našoj suvremenosti.

Aristotel (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. – Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki filozof i prirodoslovac. Postavio je Zemlju u središte svemira. Naglašava važnost logike ili rasuđivanja u filozofiji. Njegov filozofski sustav aristotelizam uči da se ljudsko znanje postiže najprije pomoću osjetnog iskustva.

Učenje

Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti “prva filozofija” (poslije nazvana metafizikom), jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao istinito).

Sastavni i najviši dio “prve filozofije” jest teologija. Ona proučava božanski nus ili “um”, koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije (mogućnost neke stvari) i forme (ostvarenje te mogućnosti). Koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju.

Gibanje se, dakle, događa tako da moguće biće postaje stvarno i stvarno moguće, čemu nema kraja, zbog čega je svijet vječan. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su još tvorbeni i finalni uzrok, kao i “prvi uzrok”. Koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je čista forma i čista zbilja (shvaćena kao čisto mišljenje, jer je mišljenje najviši oblik postojanja). Dakle, najsavršenije biće, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvječan i nestvoren, ne zanima, niti ga misli. Nego ga pokreće na način finalnog uzroka.

Čovjek ima udjela u toj božanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan.

Aristotel, međutim, ne objašnjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim dijelovima ljudske duše.