„Posrijedi je tekst naglašeno konceptualne prirode koji čini ukupno trideset i šest pjesama podijeljenih u tri cjeline: Thanatos na povocu, Krnji perfekt te Atavizam zvan ljubav –palimpsestno opsesivan, no ujedno i endemski izvorišan, crpilišno podatan u svom kako rječničkom ludizmu tako i u svojoj obnovljivoj sintaktičkoj homeopatičnosti, ali i makar diskretnom semantičkom manihejstvu koje provocira temeljita ponavljanja čitanja lišena i najmanjih perceptivnih ušteda.

” Neonski bog mržnje, pjesnički prvijenac Denisa Ćosića, bez ikakvih dvojbi možemo smatrati izvanserijskom estetskom uspješnicom te, posljedično, značajnim trenutkom ovdašnje pjesničke 2019. godine.

Dobitnik čak dvije nagrade za poeziju u kratkom roku, Goran za mlade autore i Pjesničkih susreta Drenovci i utoliko skori autor dviju knjiga Neonski bog mržnje i Crveno prije sutona, Denis Ćosić, nastupit će na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika i tim je povodom razgovarao sa Sandrom Pocrnić Mlakar.

Za Vašu poeziju kažu da je kombinacija magičnog realizma i nadrealizma, stoga je u središtu pažnje ja sa svojim opsesijama i strahovima. Zašto se u nadrealnoj vizuri naziru obrisi slavonskih iseljenih sela i praznih kuća? Koliko Vašu poeziju usmjerenu na individualno određuje kolektivno i pripadnost zajednici?

Slavonija, preciznije Požega iz koje dolazim, je kao crna rupa koja vas guta toliko sporo da mazohistički uživate u tome. Slavonija je uništena, nemojmo se zavaravati da će se išta promijeniti ka boljem. S ljudima koji su otišli, otišlo je i ono malo nade da se život nastavi regularno odvijati. Oni koji su ostali, prebacili su se u alternativnu stvarnost, u svijet u kojemu nema naprijed ni nazad. Mrtva točka ničega. Ljudi su izmoreni, oronuli, jednom nogom u grobu, sa štrikom u ruci koji pomalo primiču vratu. Mladi nemaju budućnost, stari uzdišu za prošlosti. Nisam doživio rat, ali sam svjedok izumiranja svega onoga što volim. Odatle i taj nadrealizam. Jer čovjek ne može vjerovati da se to doista događa.