Nedovršene skice jedne revolucije – Mozetič u principu nema pandana u polju hrvatske lirike. Ni jedan/a od izrazito malobrojnih autora/ica koji su se koliko-toliko eksplicitno u okviru domaćeg pjesništva pozabavili problematikom seksualnih manjina… ne ispisuje ni izbliza toliko ogoljenu i hrabru anatomiju svakodnevnog isključenja i jedne isključene svakodnevice. A još manje autorovoj lirskoj suverenosti… sposobnosti da reduciranim, ekonomičnim jezikom u kojem metonimijsko preteže nad metaforičkim ispiše precizne, dirljive i upečatljive pjesme… ti autori mogu parirati kvalitetom.

Marko Pogačar

Mozetičeva poezija eksplicitnim apostrofiranjem revolucije postaje lirikom individualnog i kolektivnog razočaranja… pa se čitatelj može prepoznati bez obzira na seksualno ili svjetonazorno opredjeljenje. Tim prije što je riječ o direktnom, in-yer-face pjesništvu. Koje nema vremena za intelektualno prenemaganje i kvazišamansko jezično bajanje. Ukratko, radi se o lirici imanencije, a ne transcendencije.

Onoj koja kao da se rukovodi poznatom izrekom starih Latina primum vivere, deinde philosophari… iliti „prvo živi, pa onda filozofiraj“… a Mozetičev junak našeg doba je itekako živio i „filozofirao“… gotovo ekstatično, dodali bismo… svjestan da svaka ekstaza u konačnici sa sobom neizbježno nosi i zakozvanu „malu smrt“. (la petite mort) protagonista.

Damir Šodan

Mozetičevi stihovi su, između ostalog, i iskaz o iscrpljenosti jedne generacije. Koja se suočila s ratom, ali i s ništa manje brutalnom stvarnošću nakon ratova iz devedesetih godina. Naposljetku, važno je da se u hrvatskoj kulturi pojavljuje integralni prijevod Mozetičeve knjige. Koja nije samo površno tematiziranje gay egzistencije, već prije svega vrhunski umjetnički doživljaj.

Darija Žilić