Napisane slike – Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Postmoderne – Tonko Maroević

Stanje proizvoda: lijepo očuvano, otpis.

Možda bi naslov ove knjige mogao navesti nekoga da u njoj očekuje cjelovitu paralelnu povijest novije hrvatske književnosti i likovnih umjetnosti. Od prve rečenice, stoga, treba naglasiti da je naš program mnogo manji i nešto određeniji. Vjerujemo da bi bilo zanimljivo imati usporedan prikaz dvaju umjetničkih područja u nacionalnom prostoru, ali teško ga je očekivati dok ne postoje iscrpne pojedinačne sinteze. Preuzeli smo zadaću da napišemo samo jedno od poglavlja složenih i gustih odnosa književnosti i slikarstva (i kiparstva), i to ono za koje nam se činilo da imamo najviše predradnji a najmanje potrebe za odveć smjelim teoretskim uopćavanjima. Jednom riječju, poglavlje o tomu kako je hrvatska književnost primala, gledala i razumijevala likovna djela, poglavlje koje je čvršće utemeljeno na povijesnoj empiriji nego što zavisi od skokovite i dosjetljive primjene nekih estetičkih načela.

Cesto je negacijama mnogo lakše odrediti opseg nekog područja, pa ćemo zbog razumljivosti to i ovdje učiniti. Dakle, nije nam namjera baviti se ilustracijama pjesama, drama i romana (to bi bilo: hrvatska književnost u likovnoj umjetnosti), niti pak opremama knjiga; nije nam cilj svestrano ispitivati kritička polazišta hrvatskih književnika, niti njihove eseje o likovnoj umjetnosti (to pripada poglavlju o samoj likovnoj kritici); nije nam ambicija pobrojiti sve pisce koji su slikali, niti slikare koji su pisali ili pišu (jer im djela, dakako, podliježu sudu povijesti slikarstva, odnosno povijesti književnosti bez obzira na njihovo zvanje ili pretežni interes). Treba li posebno napominjati da ovamo ne spadaju ni interdisciplinarne pojave, poput vizualne, konkretne poezije ili pak „riječi u slikarstvu”…

Raspored prema poglavljima nije strogo kronološki ni strogo tematski, ali vodi računa o nekim međusobnim problemskim afinitetima i stanovitoj preglednosti te zaokruženosti pristupa. Autoru se nije činilo primjerenim (pa niti mogućim) klasificirati gradivo prema ustaljenim (ili barem uobičejnim) periodizacijama likovne ili književne povijesti, već i zbog toga što se one međusobno slabo poklapaju. Pretpostavka je da postoji paralelizam (ali ne i jedinstvenost) stvaralačkih tendencija i kretanja, bez obzira na tehniku ili vrstu, pa ako još nismo u stanju sasvim određeno posvjedočiti usporedni ritam i ocrtati njegov precizni dijagram, potrebno je barem učiniti prvi korak u tom smjeru te kako je rekao Jakobson, “razbiti izolaciju”.

Autorova namjera nije baviti se ilustracijama pjesama, drama i romana (to bi bilo: hrvatska književnost u likovnoj umjetnosti), niti pak opremama knjiga; nije cilj svestrano ispitivati kritička polazišta hrvatskih književnika, niti njihove eseje o likovnoj umjetnosti (to pripada poglavlju o samoj likovnoj kritici); nije nam ambicija pobrojiti sve pisce koji su slikali, niti slikare koji su pisali ili pišu (jer im djela, dakako, podliježu sudu povijesti slikarstva, odnosno povijesti književnosti bez obzira na njihovo zvanje ili pretežni interes). Ovamo ne spadaju ni interdisciplinarne pojave, poput vizualne, konkretne poezije ili pak “riječi u slikarstvu”; odustali smo od lova za difuznim “utjecajima” likovnih predmeta pri standardnoj deskripciji određenih likova, pejzaža ili ambijenata.

Zadaća ovog djela jest istražiti brojne likovne referencije u dramama, romanima, novelama, pjesmama (a iznimno i esejima i putopisima) naših novijih pisaca, da analizira sve likovne “uzorke” opisane i parafrazirane u tim djelima, te da uspostavi stilske analogije s književnim i likovnim smjerovima, iznaći – u granicama mogućnosti – predloške i substrate tih pojava te ih uklopiti u strukturu razmatranih ostvarenja. Posebno je zanimljivo – u “povlaštenim” slučajevima – pratiti različite slojeve konkretizacije likovnih predodžbi u književnom opusu. Primjerice, Krležine alikacije nekih likovnih ideja možemo slijediti i na pragmatičkoj razini likovne ktirike i u diskurzivnim motivacijama angažirane likovne esejistike i u svojevrsnim preobrazba, a romanesknog (“Povratak Filipa Latinovicza”) i dramskog (“Leda”) govora.