Na sav glas – Vladimir Majakovski

Stanje proizvoda: dobro, bez plastičnog ovitka, ostalo potpuno očuvano.

nedostaje gramofonska ploča

Vladimir Majakovski – Na sav glas – Zbirka odabranih pjesama i poema velikog ruskog pjesnika Vladimira Majakovskog u izboru Aleksandra Flakera. Knjiga sadrži gramofonsku ploču na kojoj V. Jahontov recitira na ruskom jeziku recitira pjesme i poeme Majakovskog.

Majakovski (Majakovskij) [məjəko’fsk’ij], Vladimir Vladimirovič, ruski pjesnik (Bagdati kraj Kutaisija, Gruzija, 19. VII. 1893 – Moskva, 14. IV. 1930). Od 1906. živio u Moskvi, gdje je 1911. polazio slikarsku školu. God. 1912. objavljivao je pjesme u futurističkom almanahu i postao vođom pokreta (→ futurizam). Autor je lirskih pjesama Ja (1913) i poema: Oblak u hlačama (Oblako v štanah, 1915), Flauta-kičma (Flejta-pozvonočnik, 1915), Rat i mir (Vojna i mir, 1916), Čovjek (Čelovek, 1917). Scenski tekst Vladimir Majakovskij: tragedija (1913) označio je temeljnu zasadu njegova pjesništva: u središtu je biografski prepoznatljiv i naglašeno lirski subjekt neostvarene ljubavi u neprestanom sukobu s vladajućom estetikom, moralom, društvom u vlasti »Naredbodavca Svega«.

Majakovski je govornik urbanih cjelina koji nastoji stvoriti »jezik ulice«, uvodeći neologizme, razbijajući uhodanu versifikaciju i podređujući stih retorici pobune, gnjeva i osobnoga »krika«. Stilski je bliži njemačkom ekspresionizmu nego talijanskom futurizmu. Stajalište retora glasnogovornika dovelo ga je na tribinu boljševičkoga prevrata, pa je svoje pjesništvo stavio više u službu komunističkih ideja nego boljševičke prakse, s kojom je bio u sve očiglednijem sukobu.

Pisao je agitacijske pjesme, scensko djelo po uzoru na europsku tradiciju masovnoga spektakla (Misterij Buff, 1918), nepotpisanu »kolektivnu« poemu 150,000.000 (1919–20), ali već u poemama globalnoga simultaniteta (Peta Internacionala – Pjatyj Internacional, 1922) zahtijevao je u ime budućega svjetskog jedinstva »revoluciju duha«. Prema ustajalosti sovjetskog društva na području morala naglašeno je kritična, jamačno najosobnija, poema o neizrecivoj ljubavi O tome (Pro eto, 1923), s motivima samoubilačkih dvojbi.