Tagore [tago’re]; engleski [təgɔ:’], Rabīndranāth (pravo prezime Ṭhākur), indijski književnik (Calcutta, 6. V. 1861 – Calcutta, 7. VIII. 1941). Potomak ugledne bengalske obitelji vjerskih i društvenih reformatora i umjetnika u kojoj se njegovao duh univerzalnoga humanizma. Stekao je široku naobrazbu, zanimala ga je književnost, osobito engleski romantičari. U Engleskoj je višekratno boravio; kao već slavan književnik obišao je mnogobrojne zemlje, gdje je često održavao predavanja. Svoje je ideale o univerzalnom čovjeku i kulturi koja povezuje Istok i Zapad nastojao ostvariti u vlastitoj školi, koju je osnovao u Śantiniketanu (1901), poslije sveučilištu Viśvabhāratī (1921).

Djelovao je kao pjesnik, prozni i dramski autor, glazbenik, slikar, filozofski pisac, učitelj. Pisao je na bengalskom, a svoja je djela sâm prevodio na engleski i tako postao svjetski poznat.

Putujući brodom u Englesku 1912., preveo je na engleski svoje pjesme iz već objavljenih zbirki; objavljene su kao zbirka duhovne lirike Rukovet ili pregršt pjesama (Gītāñjali), s predgovorom W. B. Yeatsa; zahvaljujući njoj dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1913. Među prvim prijevodima te zbirke bio je i hrvatski prijevod P. Vuk-Pavlovića, objavljen 1914.