MRTVE DUŠE – POEMA O RUSIJI

Još se nije umirila zanjihana zavjesa poslije premijernog izvođenja Revizora, još nisu zamrli posljednji aplauzi i fagor među uznemirenim i iznenađenim gledaocima, a Gogolju je bilo jasno. Moraće ostaviti Rusiju i otići nekuda daleko izvan nje, moraće pobjeći i potražiti zaborava i smirenja od mučnih stanja u koja je sve češće zapadao. Tu namjeru, što se više nije mogla osujetiti, Gogolj je ubrzo i ostvario. Povukao se u svoju divnu, prekrasnu daljinu” kako je kasnije sam rekao na jednom lirski uzbudljivom i toplom mjestu Mrtvih duša ali ne i da zaboravi tu Rusiju u kojoj je jadno, razbacano i hladno”, već da i dalje živi sa njom, da je sa te, njemu tako potrebne daljine, posmatra i prati budnim i pronicljivim okom, onakvu kakva je za njega bila: ogromnu i neobičnu, privlačnu i odbojnu u isti mah, otvorenu i ispruženu kao na širokom dlanu, pa ipak, zagonetnu i tajanstvenu.

Nekoliko godina pisaće Gogolj svoje djelo o toj Rusiji, neštedimice trošeći na uobličavanje njenog lika svu snagu svoga neobičnog dara. Ponekad će se on, u kratkim navratima, osvježavati na samom izvoru nadahnuća, primaći će se, nemiran i usplahiren, brzim i burnim maticama ruskog društvenog života, koje će ga poprskati svojom životvornom vodom, a onda će se opet vratiti u mir za kojim je čeznuo, makar i prividan, kratkotrajan, noseći duboko u sebi sve ono što je vidio i spoznao. izlivao je poslije toga na stranicama što su se radale u muci i bolu, svu svoju tugu i žuč, u nenadmašnom, samosvojnom izrazu.