Misao čini [čovjekovu] veličinu… [Čovjek] je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli… [Svo] naše dostojanstvo sastoji se u misli.
[Zapisat ću] [ovdje] svoje misli bez reda, i možda ne u [nenamjernoj] zbrci. To je pravi red, i koji će [uvijek] baš neredom [obilježavati] moj smjer.
Poznavanje Boga bez poznavanja svoje [bijede] stvara oholost; poznavanje svoje [bijede] bez poznavanja Boga stvara očajanje. Poznavanje Isusa [Krista] čini sredinu, jer u njemu nalazimo i Boga i svoju [bijedu].
Kad bi svi ljudi znali [što] kažu jedni o drugima, ne bi bilo četiri prijatelja na [svijetu].
Kada naiđemo na prirodan stil, prosto smo začuđeni, jer smo očekivali da ćemo naići na pisca, a nalazimo [čovjeka].
ČOVJEK JE SAZDAN DA MISLI
[Čovjek] je očevidno sazdan da misli; u tome mu je sve dostojanstvo i sva zasluga; i jedina dužnost mu je da misli kao što treba. A red misli je početi od sebe, i od svoga tvorca i svoga kraja.
A na šta misli [svijet]? Nikad na to, nego da pleše, da svira u lautu, da [pjeva], da sastavlja stihove, da hvata alke itd., da se tuče, da postane kralj, ne razmišljajući šta znači biti kralj a šta biti [čovjek].
O OPKLADI
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
preuzeto s: https://pustopoljina.net/blaise-pascal-misli/
