Florence Hartmann, glasnogovornica Carle del Ponte od 2000. do 2006. godine, prva je otvorila zabranjena vrata Međunarodnog kaznenog suda u Hagu i zapadnih ministarstava te uronila u mračne i zakulisne igre visoke međunarodne politike. Autorica iznosi na vidjelo sve surove metode kojima se koriste velike sile kako bi, daleko od radoznalih pogleda, postigle svoje ciljeve na međunarodnoj pozornici, a pritom se u pozadini slike otkriva i istina o procesu Slobodanu Miloševiću.

Napomena:

Priča koja slijedi događa se iza kulisa međunarodne politike i pravosuđa. Autorica, iako nekadašnja novinarka pariškog Le Mondea, ne nudi nam, međutim, novinarsko istraživanje, nego nam kao izravan svjedok otvara ta zatvorena vrata, Navodi i obavijesti koje će čitatelj otkrivati, nisu, dakle, prikupljani od osoba nazočnih razgovorima, pregovaranju ili zatvorenim sastancima, na kojima se zbiva većina događaja koje prenosi, nego ih je autorica neposredno čula i zabilježila.

U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od listopada 2000. do listopada 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosile strateške odluke Suda, sudjelujući u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama kaznenog progona, uključena u pripremanje susreta i nazočna razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, prateći tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet koji je do sada bio zatvoren za javnost.

Autorica nam tako posuđuje svoje uši i oči. Ali to čini kao brižna novinarka: informacije su prikupljene na temelju osobnih bilježaka, ali također provjerenih i ponekad upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim internim izvještajima kojima je imala pristup. Izvore navodi samo za one informacije koje nisu prikupljene izravno ili dolaze izvan ICTY-a.

No, događaji koje je kroz šest godina proživljavala iznutra ne mogu se izdvojiti iz konteksta i odijeliti od razdoblja koje je prethodilo njezinu dolasku u Hag, u sjedište ICTY-a u Nizozemskoj. Autorica je, dakle, na temelju internih dokumenata rekonstruirala činjenice koje su prethodile listopadu 2000. trudeći se doprijeti do najmanje poznatih ili čak neslućenih aspekata tog razdoblja.

Jedno poglavlje ove knjige napominje određen broj elemenata dokaza iznesenih na procesu Slobodanu Miloševiću, prvom šefu države kojemu je sudilo međunarodno pravosuđe. Dio tih autentičnih dokumenata dostupan je i na internetu, posebno neka telefonska prisluškivanja koja čitatelj tamo može naći. Sud je na vlastitoj internetskoj stranici (www.un.org/icty) prikupio zapisnike sudskih rasprava i sudske odluke, ali nije sustavno spojio dokaze prihvaćene tijekom različitih sudskih postupaka. Autorica se odlučila radije oslanjati na razasute i teško dostupne dokumente, nego na svjedočenja iznesena na javnim sudskim raspravama.

Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime ta otkrića omogućuju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja.

Iza zatvorenih vrata sve se uvijek čuva u tajnosti. Tek sićušan dio izranja pri otvaranju arhiva, desetljećima poslije.

Sve što je rečeno ili obećano ne smije se zaboraviti jer svaka riječ može naknadno zadobiti posebnu važnost. Prema stupnju povjerljivosti, te se bilješke ili predaju arhivima ili se pažljivo stavljaju po strani, na raspolaganje ovlaštenoj osobi koja će odlučiti predati ih ili ne svojem sljedniku.

Pri nekim se susretima od sudionika traži da ništa ne bilježe. Može se čak zahtijevati da se ni jedan od dokumenata o kojima se raspravljalo ne iznosi iz prostorije. Ponekad su savjetnici jedne od strana zamoljeni da iziđu. Katkad se to traži selektivno. Domaćin može zahtijevati, ovisno o temi rasprave, isključenje jednoga od savjetnika zbog njegove nacionalnosti, uz izliku da informacije koje će se razmijeniti mogu zanimati njegovu vladu. Ostalima se naprotiv odobrava da ostanu. Neki visoki dužnosnici više vole razgovore u četiri oka u prirodi ili u odvojenim kabinetima da bi se uvjerili u potpunu povjerljivost rasprave. Ipak se rijetko događa da na kraju takvih razgovora nema nikakve zabilješke, čak ni privatne.

Bilješke predane arhivima sažimaju sadržaj rasprava i ističu glavne točke. Budući da moraju sintetizirati i parafrazirati, oni koji ih zapisuju ne prenose vjerno ljudsku ili ponekad „neljudsku” dimenziju tih istupa i reakcija, kao ni riječi koje su upotrebljavane. Autorica je, dakle, odlučila dati samo autentične navode različitih sudionika kako bi bez filtra pripustila čitatelja u tu branjevinu.