HUSIĆ, Zvonimir, pjesnik (Varaždin, 13. I. 1934). U Zagrebu 1951. završio Željezničko-industrijsku školu i 1973. tehničku školu »Prvomajska«; na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965/66. studirao komparativnu književnost i rusistiku. Od 1960. do mirovine 1991. tehnolog u INA-OKI. — Javio se pjesmama u subotičkoj Rukoveti (1961) te u zagrebačkom Poletu (1962, 1964–65, 1967–68) i Telegramu (1962–65). Potom surađuje, pretežito stihovima a povremeno i esejima u Republici (1965), Reviji (1966), Vidiku (1967–68, 1970), Maruliću (1969), Pitanjima (1972), Forumu (1996) te na radiju. Sudjelovao je na Puškinovim susretima u Sovjetskom Savezu 1975, a 1988. bio je gost sveučilišta Weding u Berlinu. Njegovo je pjesništvo zaokupljeno egzistencijalnim pitanjima, a posebice problematizira tjeskobu i pomirenost sa svijetom. U prvim knjigama H. suprotstavlja arhaičnu versifikaciju (sonetni vijenac) suvremenu senzibilitetu, dok u novijim pjesničkim zbirkama velike egzistencijalne teme rastvara u raznolikosti običnih motiva iz svakodnevlja. Stihovima je zastupljen u Prvom mitingu poezije (Zagreb 1967), Ljubici ’91 (Samobor 1992), Skupljenoj baštini (Zagreb 1993), a dijalektalnom poezijom u Zelenim bregima Zeline (Zelina 1976). Pjesme su mu prevedene na mađarski, njemački, ruski i španjolski.