Premda je Suvinova definicija kritizirana kao preskriptivna, idealna i ahistorijska, kasnija kulturalna čitanja žanra tu su definiciju tek revidirala, shvativši alternativnost svijeta znanstvene fantastike spram empirijske stvarnosti ne nužno kao prirodoznanstvenu, tehnološku i sl. nego i kao kulturnu. Strukturalistička definicija prema D. Suvinu omogućila je da se povijest žanra sagleda kao duga utopijska i vizionarska linija kritičkih djela od Platonove Države i priče o Atlantidi iznesene u Timeju i Kritiji, preko Euhemera i Jambula, Aristofana i Lukijana do F. Rabelaisa i renesansnih utopija (Th. More, T. Campanella, F. Bacon); potonjima je otpočeo moderni niz predznanstvenofantastičnih djela kakva su kulminirala u XIX. st., polufikcijskim utopijskim djelima u kojima se iz zamišljene buduće godine sagledava povijest čovječanstva retroaktivno do trenutka pisanja (L. S. Mercier, E. Bellamy, W. Morris).