Nekada davno, u dalekoj zemlji, živio je imućan trgovac koji je dobro odgajao svoje šestero djece. Imao je tri kćeri i tri sina. Želio im je pružiti sve u životu i nije ni na čemu štedio. Pobrinuo se i da svatko od djece ima svog učitelja.

Između tri kćeri, jedna je privlačila najviše pažnje te su joj nadjenuli ime Ljepotica, što se ostalim dvjema sestrama nije naročito svidjelo. U njima se javila ljubomora, ne samo zbog njezine ljepote već i dobrote. Druge dvije sestre bile su jako ohole zbog bogatstva koje posjeduju. Stalno su glumile lijepe i elegantne gospođe i nisu se željele družiti s ostalim djevojkama, koje su, poput njih, bile kćeri trgovaca. One su težile družiti se s plemićima, pa su odlazile na plesove, u kazališta i duge šetnje, a mlađoj sestri su se stalno izrugivale jer je voljela provoditi vrijeme uz knjigu.

Nadaleko je bilo poznato da je njihovo bogatstvo veliko, stoga udvarača nije nedostajalo. Naprotiv, bilo je mnogo onih koji su ih svakodnevno prosili. Starije sestre su uvijek govorile da ne dolazi u obzir nikakva udaja, osim ako će njihovim mužem postati neki naočiti vojvoda ili, možda još i bolje, grof. Ljepotica je također imala veliki broj udvarača, ali s obzirom na to da se smatrala premladom, na prosidbu je odgovarala negativno jer je željela još neko vrijeme provesti uz oca.

Jednog je dana imućni trgovac nenadano izgubio silno bogatstvo. U vlasništvu mu je ostala samo malena kuća na selu, vrlo udaljena od grada. Nije mogao suspregnuti suze te je rekao djeci da će od danas dalje morati živjeti u seoskoj kućici, a ako žele preživjeti, morat će se dobro potruditi i raditi poput seljaka. Dvije starije kćeri nisu za to htjele ni čuti. Istog trena su mu rekle da život na selu neće prihvatiti jer su oduvijek živjele u gradu. Mislile su da u gradu ionako postoji mnogo udvarača koji jedva čekaju oženiti ih, ali nisu uzele u obzir činjenicu da su sada postale siromašne. Da ne govorimo koliko su bile ohole, te ih više ni jedan muškarac nije htio uzeti za ženu.

– S njima ne treba suosjećati – govorili su mještani – jer su se ionako ponašale kao uzvišene gospođe, a sada su morale pognuti glavu i zasukati rukave kako bi mogle preživjeti. Bilo bi im najbolje da odu čuvati ovce.

O Ljepotici su mještani imali dobro mišljenje. Govorili su: – Nju je snašla nepravda i jako nam je žao radi toga. Ona je jedna od najboljih djevojaka u gradu: vodila je razgovore sa siromasima, ne mareći što će njezine dvije sestre misliti o tome. Blagost i čestitost bile su njezine najveće vrline.

Mnogi su plemići bili njome očarani i bez obzira na to što je cijela obitelj ostala bez bogatstva, poželjeli su da je ožene. Znali su koliko u njoj ima dobrote, ali ona nije mogla ostaviti oca u nevolji, te je odlučila kako će otići s njime na selo i pomoći mu u poslu.

Pogađalo ju je kada je razmišljala o gubitku bogatstva, ali se ipak utješila misleći: – Suze mi ne mogu nikako pomoći vratiti izgubljeno bogatstvo. Onaj koji nauči živjeti bez njega, sigurno će biti sretan.

Stigavši na selo, sinovi i otac odmah su se prihvatili posla. Krenuli obrađivati zemlju, a Ljepotica se budila ranom zorom kako bi stigla počistiti cijelu kuću dok su ostali u polju, te pripremiti ukusan ručak za sve. Isprva joj se taj način života učinio iznimno teškim jer nije nikada do sada morala brinuti o obitelji, ali nije prošlo ni dva mjeseca, a ona je već postala jača i bila nadasve zdrava te je sve poslove odrađivala s lakoćom. Nakon što bi sve napravila, znala je uživati čitajući knjige, svirajući glasovir ili pjevajući uz pređu.

Oholim sestrama bilo je dosadno. Nisu znale što bi same sa sobom. Svakog su dana kasno ustajale, besciljno lutale i pričale o izgubljenim raskošnim haljinama i prijašnjim životom. Često su znale ogovarati Ljepoticu:
– Jadna li je ova naša sestra, kada je pristala živjeti seoskim životom. Toliko je glupa da je njime i zadovoljna.

Njihov je otac bio tužan što mu druge dvije kćeri nisu željele pomoći u nevolji, ali znao je da se može osloniti na Ljepoticu. Uvjerio se da je ona sposobnija od svojih sestara i istinski se divio njezinim vrlinama, ponajviše strpljivosti jer su se sestre ružno ponašale prema njoj. Često bi je vrijeđale, a ona bi sve to jako dobro podnosila i ne bi se ni upuštala u svađu s njima.

Prošla je godina dana otkako je obitelj živjela na selu. Ipak, ocu je jednog dana bilo uručeno pismo u kojemu je pisalo kako je jedan od njegovih brodova sigurno uplovio u luku. Obje starije sestre su se polakomile misleći da je životu na selu konačno stigao kraj. Molile su oca neka im donese raskošne haljine, krznene kapute i razne ukrase, dok Ljepotica nije od njega tražila ništa. To je bio teško zarađen novac, a uz to, njezine su sestre toliko toga poželjele da će ocu možda i manjkati novaca kako bi to sve platio.

– Draga moja, baš ništa ne želiš da ti donesem? – upitao je otac svoju najmlađu kćer.
– Oče, kada me već pitate želim li nešto – odgovara mu Ljepotica – molim vas donesite mi crvenu ružu koja se ne viđa često u našim krajevima.

Ljepotici je bilo najvažnije da je njezin otac ponovo sretan te nije željela ukazati mu na pohlepne sestre i njihove želje. One bi ionako rekle da time što ne želi ništa, samo glumi da je posebna, a ne skromna.

Trgovac je krenuo na put. Stigavši do luke, bio je obaviješten da nema pravo na prodanu robu. Morao je svoje pravo potražiti na sudu, pa je otišao kući siromašan kakav je bio i do sada.

Dok se vraćao kući, razmišljao je o ponovnom susretu s djecom, ali prolazeći kroz gustu šumu najedanput se izgubio. Padao je silan snijeg i puhao jaki vjetar koji ga je u dva navrata oborio s konja. Bližila se noć, a on je bivao sve gladniji. Naokolo se čulo zavijanje vukova pa ga je bilo strah da će ili umrijeti od gladi ili će ga vukovi rastrgati i pojesti. U daljini je ugledao treperenje svjetla te se dugačkom stazom zaputio prema njemu. Ugledao je pred sobom veliki osvijetljeni dvorac i bio zahvalan Bogu što mu je ukazao put.

Stigavši u dvorac, trgovac je primijetio da u njemu nema nikoga, a njegov pregladnjeli konj proždrljivo se bacio na zob i sijeno u konjušnici. Trgovac ga je privezao i uputio se prema unutrašnjosti dvorca. Ušavši u veliku dvoranu, ugledao je stol na kojemu je bila poslužena večera za jednu osobu. Bio je postavljen uz kamin u kojemu je gorjela ugodna vatra. Tamo se malo uspio ugrijati jer je bio pokisnuo i promrznuo od snijega. Pomislio je da se možda nitko neće ljutiti ako se posluži večerom te je u samo dva zalogaja pojeo pile i ispio par gutljaja vina.

Nakon večere, krenuo je u obilazak dvorca i prolazio veličanstvenim odajama. Obišavši zadnju sobu, odlučio je prileći na postelji jer je već bio jako umoran. Zatvorio je vrata za sobom i uskoro zaspao.

Drugog jutra probudio se tek oko deset sati i zamijetio kako ga čeka čista i suha odjeća. Pomislio je da u dvorcu živi neka dobra vila koja se sažalila nad njime te mu prikočila u pomoć. Pogledao je kroz prozor, snijeg je odavno prestao padati te je osvanuo očaravajući cvjetni pokrov. Uputio se prema velikoj dvorani u kojoj je sinoć večerao, a na stolu ugledao šalicu tople čokolade.

– Hvala vam dobra vilo – rekao je trgovac naglas – što ste toliko dobri i što ste mi poslužili doručak.

Nakon što je ispio čokoladu, trgovac se uputio prema konjušnici i uočio cvjetni pokrov te se sjetio riječi svoje kćeri Ljepotice. Ubrao je granu s nekoliko ruža, kad se odjednom pred njim ukazala velika, ružna i opaka zvijer. Umalo je umro od straha ugledavši je.

– Moram primijetiti da ste jako nezahvalni – obratila se Zvijer trgovcu. – Pružio sam vam utočiste i spasio vas od hladnoće, a vi mi na takav način vraćate. Kradete ruže koje neizmjerno volim. Vrijedilo bi da umrete kako bi vam taj grijeh bio oprošten. Imate četvrt sata za obraćanje Bogu.

Trgovac se istog časa bacio na koljena i stao preklinjati Zvijer: – Plemeniti gospodine, molim vas za oprost. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će vas takav čin uvrijediti. Ruže sam kanio ponijeti svojoj kćeri jer me zamolila da ih uberem ako naiđem na njih.

– Nisam ja plemeniti gospodin – odvrati mu gorostas – već obična Zvijer. Ponajmanje cijenim ulizice jer mi je više od svega draža istina. Vaše laskanje mi nimalo ne godi, stoga radije odmah odustanite. Ali, rekli ste da ste to učinili radi kćeri, stoga će vam biti oprošteno, ali isključivo pod jednim uvjetom. A to je da jedna od njih da svoj život za vaš. Nemojte me pokušavati urazumiti, ali imajte na umu da ako se ni jedna od njih na to ne odluči, očekujem od vas da se za tri mjeseca vratite u moj dvorac.

Trgovac nije mogao doći k sebi zbog uvjeta koji mu je dala Zvijer. Nije želio žrtvovati ni jednu od svojih kćeri te je pomislio kako je ovako bar dobio posljednju priliku da ih zagrli prije no što se žrtvuje. Zvijer mu je rekla da može otići kući kad god poželi.

— Stani – dodala je Zvijer – ne želim da kući odeš praznih ruku. Otiđi do sobe u kojoj si prenoćio, uzmi praznu škrinju te je napuni čime god želiš, a ja ću ti je poslati.

Zvijer se nakon toga povukla u svoje odaje, a trgovac je bio sretan što će ipak svojoj djeci osigurati kruh.

Trgovac se uputio prema sobi. Tamo je pronašao zlatne dukate te njima napunio škrinju kako mu je Zvijer i rekla. Dobro ju je zatvorio te se uputio do konjušnice, zajahao svog konja te napokon krenu svojoj kući. Bio je sretan kada je odlazio iz dvorca jednako kao kada je dolazio kako bi se spasio. Konj je znao put kući i kroz par sati su stigli. Djeca su ga dočekala, ali on se silno rasplakao kada ih je ugledao. Ljepotici je poklonio ružinu granu i rekao joj:
– Ljepotice, donio sam ti ruže kao što si poželjela, no one će me jako skupo stajati.

Nakon toga svima je ispričao tijek događaja. To je razbjesnilo dvije sestre koje su stale vikati na Ljepoticu, a ona nije pustila ni suzu.

– Ljepotice, tvoja će nas oholost uništiti – rekle su zlobne sestre. – Zašto nisi poželjela raskošne haljine? Ha, ti si željela biti posebna i dovela očev život u opasnost, a pritom nećeš ni zaplakati?!

– Plakanje nema smisla – odgovori im ljepotica. – Zašto bih uopće plakala kada se tako nešto neće ni dogoditi? – nastavila je.

Zvijer traži u zamjenu jednu od njih te će Ljepotica pristati na tu zamjenu, ne bi li pokazala ocu koliko ga voli dok za njim umire.

– Ne smiješ to učiniti sestro – rekla su joj braća. Nećeš umrijeti jer ćemo se mi usprotiviti čudovištu. Tako ćemo ili poginuti ili ćemo ga ubiti.

– Djeco, ne nadajte se previše takvom ishodu – rekao im je otac – jer je njegova moć velika. Očaran sam Ljepotičinom dobrotom, ali je nikako ne želim izložiti bijesnoj Zvijeri. Ja sam ionako već star, a Zvijer će mi uskratiti samo nekoliko godina života, stoga sam spreman umrijeti, ali jedino žalim zbog vas.

– Oče, u taj dvorac nećete ni u kojem slučaju otići sami – rekla je Ljepotica – već ću ja poći s vama, a u tome me ne možete nikako spriječiti. Mlada jesam, a do ovakvog života mi nije pretjerano stalo. Bolje da me to čudovište proždre nego da umrem od tuge za vama.

Otac je uzalud odgovarao Ljepoticu od odlaska u dvorac, a sestre su bile oduševljene što je tako odlučila jer su njezine vrline iz dana u dan bile sve više nepodnošljive.

Trgovcu je bilo teško što je Ljepotica odlučila dati život za njega. Čak je zaboravio na škrinju prepunu zlata koju je ugledao tek kada je otišao na spavanje. Stajala je uza zid, ali on nije želio odmah djeci otkriti što se u njoj nalazi. Kada bi ohole kćeri to saznale, poželje bi se vratiti u grad, a on je odlučio ostati i umrijeti na selu. Ljepotici je ipak odlučio povjeriti tajnu, a ona je njemu rekla da su neki plemići dolazili provjeriti bi li se njezine sestre udale. Njoj je, bez obzira na njihovo ponašanje, stalo do njih te je zamolila oca neka ih uda.

Kada je Ljepotica odlazila u dvorac k Zvijeri, sestre su natrljale oči lukom da izgleda kako silno plaču. Braća su lila iskrene suze kao i njezin otac, ali Ljepotica je ponosno odlazila prema dvorcu, ne ispustivši ni jednu jedinu suzu da drugima ne bi bilo još teže.

Na konju su se uputili prema obasjanom dvorcu. Stigavši tamo, životinja je otišla do konjušnice dok su se otac i kćer uputili prema velikoj dvorani gdje je bila poslužena večera. Sve je djelovalo otmjeno i veličanstveno. Ipak, njezinom ocu nije bilo do jela, ali Ljepotica je krenula dvoriti ga kako ne bi odala strah. Pomislila je kako je Zvijer možda želi udebljati prije no što je krene jesti. Nakon večere, začuli su glasan štropot, a trgovac se obratio kćeri jer je znao da su to njezini posljednji trenuci života. Zvijer se stvorila pred njima, a Ljepotica je zadrhtala. Uspjela se pribrati te ju je Zvijer upitala je li stigla dobrovoljno ovdje, a ona mu je odgovorila da jest.

– Vaša je dobrota izuzetna – rekla je Zvijer – i radi toga sam vam zahvalan. Vi možete slobodno ujutro otputovati kući, ali se ni u kojem slučaju ne vraćajte u dvorac. Doviđenja, Ljepotice.
– Doviđenja, Zvijeri – odgovori Ljepotica, a čudovište je u trenu nestalo.
– Ajme, kćeri moja prekrasna! – trgovac se obratio Ljepotici zagrlivši je. – Jako sam se prestrašio. Molim te, poslušaj me i ostavi mene ovdje.
– Ne, dragi oče – rekla je Ljepotica. – Morate sutra ujutro otputovati, a ja ću ostati ovdje prepuštena nebu, možda će mi se ono smiluje.

Oboje su otišli na počinak misleći kako će to biti duga i neprospavana noć, ali čim su legli u postelju, istog trena su zaspali. Ljepotici se u snu ukazala gospa koja joj je rekla:
– Dobrota vašeg srca je neizmjerna, Ljepotice, a to treba nagraditi jer žrtvovati svoj život zbog očevog nije mala stvar.

Drugog je jutra Ljepotica ispričala što joj je rekla gospa u snu. Nije ocu to bila neka utjeha jer se uskoro morao rastati od svoje dobre kćeri.

Nakon što je otac otišao, Ljepotica se uputila prema glavnoj dvorani, sjela za stol i zaplakala. Preostalo joj se samo pomoliti Bogu jer nije valjalo ovo malo vremena potratiti na suze i jadanje. Osim molitve, odlučila je prošetati dvorcem. Divila se njegovoj ljepoti i raskoši. Stigla je do jednih vrata te se silno iznenadila ugledavši što na njima piše: Ljepotičine odaje. Otvorila ih je i ostala zaprepaštena ugledavši ormar s knjigama i glasovir s notnim svescima. Bila je očarana tom veličanstvenom odajom.

– Netko ne želi da mi ovdje bude dosadno – rekla je tiho i dalje pomislila da kada bi morala ostati samo jedan dan ovdje, sigurno ne bi bila tako dobro opskrbljena.

Takva ju je misao ohrabrila. Dotrčala je do ormara s knjigama i pronašla jednu na kojoj je zlatnim slovima pisalo: “Zahtijevajte što god želite, zapovijedajte jer ovdje ste kraljica i gospodarica.”

Ljepotica je uzdahnula vidjevši natpis i pomislila kako je njezina jedina željela vidjeti svoga oca. Tako bi znala što trenutno radi.

Pomislivši to, u ogledalu je vidjela kako otac sretno stiže kući, ali s golemom tugom u očima. Dočekale su ga njezine sestre s prividnim tužnim očima jer su zapravo bile radosne što su se napokon riješili Ljepotice. Nakon svega nekoliko trenutaka cijeli je prizor u ogledalu potpuno nestao. Ljepotica je mislila da se ne mora bojati Zvijeri jer sudeći po ovome, ona je ljubazna prema njoj.

Stiglo je vrijeme ručka. Ljepoticu je dočekao raskošan stol, a za vrijeme ručka dvoranom je odzvanjala prekrasna glazba. I dalje nije bilo nikoga. Uvečer se začuo žamor što ga stvara Zvijer svaki puta kada se pojavi, a Ljepotica je na tren zadrhtala.

– Ljepotice – obratila joj se Zvijer – smijem li vas promatrati za vrijeme večere?
– O tome vi odlučujete, gospodaru – odvratila je Ljepotica drhtavim glasom.
– O, ne – nastavila je Zvijer – ako je netko ovdje gospodarica, onda ste to samo vi Ljepotice. Ako se ne osjećate ugodno za vrijeme moje prisutnosti, molim vas da mi to kažete kako bih nestao istog tren. Mislite li da sam jako ružan?
– Moram vam iskreno odgovoriti. Ružni ste, ali vjerujem da je vaše srce prepuno dobrote – objasnila je Ljepotica.
– To je istina – odvraća Zvijer – ali imam ja još jednu manu osim te što sam ružan, a to je da nisam ni pretjerano pametan, zapravo sam glup.
– Ako vjerujete u to – nastavi Ljepotica – tada se ne može reći da ste glupi. Nisam još upoznala nekoga tko je glup, a da pritom to misli za sebe.
– Večerajte, Ljepotice – rekla je Zvijer – i pokušajte što više uživati u vašoj kući. Ovo što vidite je sve vaše, a kada ne biste iskreno uživali, bio bih silno razočaran.
– Vi ste jako dobra osoba – odvratila je Ljepotica. – Moram vam reći da me se dojmila dobrota vašeg srca: razmišljajući o tome, shvatila sam kako je taj vaš ružan izgled nevažan.
– Dakako, imam dobro srce – nastavi Zvijer – ali zbog ovakvog izgleda sam doista pravo čudovište.
– Vjerujte mi, postoje oni koji su veća čudovišta od vas – odvrati Ljepotica – bez obzira kako izgledate, puno ste mi draži od onih koji prekrasno izgledaju, a posjeduju neiskreno, loše i nezahvalno srce.
– Da sam malo pametniji – odgovara Zvijer – sad bih vam se na ovome duboko i ljubazno zahvalio, ali što ću kad sam smotan, stoga vam mogu samo reći da se zahvaljujem.

Ljepotica je slasno dovršila večeru i više nije ni pomišljala bojati se Zvijeri. Nakon ovako ugodnog razgovora, bila je potpuno opuštena, ali je opuštenost kratko potrajala. Zvijer je skupila hrabrost i upitao je sljedeće: – Ljepotice, hoćete li se udati za mene?

Ljepotica je zastala na tren, nije željela razbjesniti čudovište negativnim odgovorom, ali nije mogla ići protiv sebe. Odgovorila mu je: – Neću se udati za vas.

Zvijer je ostala u čudu. Samo je glasno zaurlao, što je odjeknulo cijelim dvorcem te je pozdravio Ljepoticu: – Doviđenja, Ljepotice! – izašao je iz njezine sobe, samo lagano pogledavao preko ramena prema njoj i nestao…