Lingua franca – Đorđe Matić

Stanje proizvoda: izvrsno.

Zbirku “Lingua franca” čine 23 pjesme podijeljene u četiri cjeline: Prolog, Prvi dani, U spomen i Lingua franca. Pojedini tekstovi i duljinom i strukturom korespondiraju s poemom ili baladom. Sveprotežna je tema zbirke egzil, upravo identitet egzilanta koji se uvijek konstituira u procijepu između malo privlačne sadašnjosti i odsutne prošlosti. (…) Proturječja egzilantske egzistencije u Matićevoj se zbirci najočitije pokazuju u tematizaciji jezika. Ako je jezik domovina (a za njegova subjekta nedvojbeno jest), izaći iz svoga jezika znači ostati bez domovine jer “flame i plamen rijetko jednako gore”. Egzilant je osuđen na oskudni lingua franca, pojednostavljeni operativni jezik koji služi elementarnom sporazumijevanju, a ono što on želi kazati uvijek je kompleksno, tiče se detalja, nerijetko i skrivenih značenja. (Krešimir Bagić)

MOLITVA BALKANCA

Daj mi Bože
izlizani crveni spaček
s krovom na otvaranje, ručno, nego kako,
u njemu, izgužvanu ispresavijanu auto-kartu Francuske
i muziku naravno:
naše pjesme, da pjevam putem naglas, danju,
na šljunčanoj cesti usred vinograda
Bordoa i Bulonje,
i noću, kad me uhvati strah

I cigareta mi daj, s bijelim filtrom – i dovoljno, a ne kao onda.
Benzinski upaljač, srebrni, mat, napunjen
termos s kavom koja se pije iz plastičnog poklopca.
I lambruska, najslađeg što ima, a da je ipak vino,
i da pijem, od pasjaluka i od dišpeta, to jeftino talijansko usred Provanse.
I olovke i papir daj mi,
plave blazirane skupe blokove na linije
da zapišem sve

I tu jednu, napokon,
davnu, a kao prvu, koja voli
s dubljim znanjem
i nema ništa od ovdašnje naučene ljubavne mehanike
jednu bez samosvijesti,
kao da nikad nije vidjela nijedan od prljavih malih filmova
već samo klasike
iz osamdesetih,
i one ranije
I neka bude plavokosa i plavooka
ili smeđa, ne marim
sa Sjevera, ajde, recimo baš odavde
ili niže i sunčanije, iz Firence ili Sijene, svejedno
da bude tanka i žutovlasa, pjegava kao Twiggy
ili tamnokosa i bujna kao Sicilijanka
Ma nek bude kakva god bila (ne tražim mnogo) –
samo da je lijepa!
Samo da se u refleksu retrovizora
malo oglednem, u njenim očima,
i da mi se jednom bar dopadne
što tamo vidim

ĐORĐE MATIĆ (Zagreb, 1970), pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Studij engleske i talijanske književnosti završio je na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao je u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije. Stalni je suradnik tjednika Vreme i zagrebačkog časopisa Prosvjeta. Urednik je i koautor Leksikona Yu mitologije i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes. Objavio je sljedeće knjige: Lingua franca (poezija, Prosvjeta Zagreb), Tajni život pjesama (eseji, Antibarbarus Zagreb), Tajne veze (Sandorf Zagreb; Heliks Smederevo), Historija i savremenici (Prosvjeta, Zagreb). 2016. godine izašla mu je nizozemska zbirka poezije Haarlem Nocturne. Priprema i knjigu eseja na francuskom i poezije na talijanskom jeziku. S producentom Dragim Šestićem surađivao na više albuma “world” i “etno” muzike. 2013. osnovao je muzičku grupu Gadjo orkestra u kojoj pjeva i svira udaraljke. Član je Hrvatskog društva pisaca. Miličin tata i Elenin muž. Živi u Hillegomu, Nizozemska.