Kreutzerova sonata – Lav Nikolajevič Tolstoj

Stanje proizvoda: izvrsno.

Naslov Kreutzerova sonata sadrži:

• Mećava
• Albert
• Tri smrti
• Otac Sergije
• Gospodar i sluga
• Poslije plesa
• Hadži-murat

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana, u pokrajini Tula 9. rujna 1828. godine, kao četvrto od petero djece u plemićkoj obitelji. Bio je ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca.

Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla, a titulu grofa njegovim precima dodijelio je Petar Veliki, u 18. stoljeću. Njegov život bio je obilježen brojnim ljubavnim vezama. Kao mladić, često se zaljubljivao i mijenjao žene.

Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete, zbog čega su se za njega već odmalena morali brinuti njegovi rođaci. Upravo ga taj gubitak roditelja potiče na razmišljanje o životu, smrti i sreći. Osim kao velikog književnika, pamti ga se i kao velikog zagovornika mira i nenasilja.

Prvo djelo bilo mu je “Priča o jučerašnjem danu”, a prva izdana književna djela su mu bila trilogija “Djetinjstvo”, “Dječaštvo” i “Mladost”.

Njegova najpoznatija djela bila su “Rat i mir”, kojeg je pisao punih sedam godina, zatim “Gospodar i sluga”, te njegovo najpoznatije djelo “Ana Karenjina”.

U ovim djelima Tolstoj ocrtava jednu od najherojskijih epizoda u povijesti ruskog naroda, a najveća vrijednost ovih pripovijedaka je u iznošenju slika rata.

Mećava

Oko sedam sati naveče, napivši se čaja, izvezao sam se s postaje kojoj se imena ne sjećam, ali se sjećam da je to bilo negdje u Zemlji donske vojske, u blizini Novočerkaska. Bilo je već mračno kad sam, umotavši se u bundu i gunj, sjeo pored Aljoške u saonice. Pod postajnom zgradom činilo mi se da je vrijeme toplo i tiho. Iako nije padao snijeg, gore, nad glavom, nije se vidjelani jedna zvijezda i nebo se činilo neobično niskim i crnim prema čistoj snježnoj ravnici koja se prostirala pred nama.

Tek što smo minuli mimo tamnih spodoba vjetrenjača. od kojih je jedna nezgrapno mahala svojim velikim krilima. i čim smo se izvezli iz sela, primijetim da je put sve teži i sve više zasut, da mi je vjetar jače stao puhati u lijevu stranu, zanositi repove i grive konja i upravo dizati i odnositi snijeg koji su razrivavali salinci i kopita. Zvonce je stalo da zamire, struja hladna zraka provukla mi se kroz nekakav otvor na rukavu za leđa i meni dođe u pamet nadzornikov savjet, kako je bolje ne putovati da ne bismo svu noć tumarali i na putu se smrzli.

-Da ne bismo zalutali? – rečem kočijašu. A kako nisam dobio odgovora, zapitam jasnije: Sto, hoćemo li doći do stanice, goniču? Nećemo li zalutati? A bog ti ga zna odgovori mi on ne okrećući glave

– vidiš kakva se prizemna razmahuje; ne vidiš puta nimalo. Gospode boże!

Kaži ti meni radije nadaš li se da ćeš dovesti do sta- nice ili ne nadaš? nastavim. Hoćemo li stići?

Zemlja Donske vojske, pokrajina na Donu, koja je u carskoj Rusiji imala neku samoupravu…