Dogadaji o kojima se govori u ovom svesku zbili su se izmedu dva sasvim određena datuma. Salomon je 960. godine prije Krista naslijedio Davida na kraljevskom prijestolju u Jeruzalemu i, nakon što je osvojio zemlju, započelo je razdoblje njezinog nutarnjeg uređenja. Babilonci su 587. godine zauzeli Jeruzalem i protjerali u Babilon najutjecajnije slojeve stanovništva. Između tih se dvaju događaja zbila žalosna podjela Davidova kraljevstva na kraljevstvo Izraela i kraljevstvo Jude, pa trajno propadanje jednog i drugog kraljevstva, što je samo na mahove bilo isprekidano trenutnim i vrlo kratkim razdobljima blagostanja. To je u najkraćim crtama politička povijest izraelskog naroda u tom razdoblju, a istodobno s njom, bolje rečeno kroz i preko nje, odvija se povijest Izraelaca s Bogom njihova saveza, Bogom izlaska, Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim.

To je dobrim dijelom jednostrana povijest u kojoj se Božja vjernost suočava s nevjernošću naroda i njegovih predstavnika (kraljevi, svećenici, krivi proroci), kako to upornim, gotovo krajnje obuzetim ponavljanjem ističu dva povijesna pisma (Knjige o kraljevima) koja su temelj ovog našeg pripovijedanja. Ipak, ta je nevjernost naroda i providnosna. Naime, kroz nju se stalno očituju novi i novi likovi i izrazi Božjeg lica, kao da ga upravo ta uporna nevjernost njegova naroda primorava da do kraja razotkrije svoju ljubav, svoje milosrde.

To je povijest neprekidne i postupne Božje objave, kako su je shvatili i naviještali proroci. Jer prorok je onaj koji govori u Božje ime; onda kad je primoran prijetiti kaznama i progonstvima kao Jeremija, kad pjesnički naviješta dolazak skore utjehe kao Izaija, kao i onda kad mu čini imaju simboličko značenje kao kod Hošee.