Kneginja iz Petrinjske ulice – Marija Jurić Zagorka

Stanje proizvoda: vrlo dobro. Točkice od starosti. Jedan primjerak bez ovitka.

Kneginja iz Petrinjske ulice treći je po redu roman Marije Jurić Zagorke, a prvi hrvatski kriminalistički roman napisan 1910. godine. Objavljivan je kao feljton svakodnevno u zagrebačkim “Hrvatskim novostima” u ukupno 147 nastavaka, a kasnije i u Zagorkinom “Ženskom listu”. Naposljetku, silni nastavci su objavljeni u jednoj knjizi.

Sve je započelo tajanstvenim ubojstvom još tajanstvenije starice u Vlaškoj ulici. Zatim slijedi istraga koju vodi mladi Šimek, čiji je uzor Sherlock Holmes, iznenadna uhićenja, mnoštvo novih spoznaja, razotkrivanje obiteljskih tajni, pravedan rasplet i sretan kraj.

Policija je uhitila dvije žene, rusku kneginju Borčinski te mladu zagrepčanku Darinku, a u očima čitatelja obje izgledaju podjednako nedužno. Šimek tako istražuje ne samo njihova kretanja u posljednjih nekoliko dana već i prošlost gdje će svašta pronaći. U međuvremenu je, postavši tako privatni istražitelj, prešao u službu mladog kneza Borčinski koji je pristigao u Zagreb kako bi izbavio majku iz zatvora. Šimek se za svog istraživačkog posla tako susreće sa lopovima na Lašćini, studentima demonstrantima te zlobnim ženama, putuje po Europi a u jednoj slavenskoj kavani u Ženevi sa svojim novim prijateljem dijeli interesantno razmišljanje o mladim ljudima i njihovom odnosu prema radu: „Danas luduješ, deset dana si kao pokvareni kiseli krastavac. A to ti je sve zato jer naša mladež ne radi, ne osjeća svoj rad društvenom potrebom nego neugodnim teretom.“

Roman je pisan u trećem licu a osim obilja dijaloga ima i dosta monologa koji čitatelju daju uvid u unutrašnja stanja pojedinih likova. Naročito bitnim pri rasvjetljavanju nekih okolnosti pokazati će se dva poduža pisma čiji se sadržaj može i naslutiti.

Likovi su pomalo stereotipni: Šimek je pravedan i sposoban policajac sa „šestim čulom“ kojim osjeti i najmanji trag, Darinka je ludo zaljubljena patnica koja je sve odlučila žrtvovati zbog ljubavi s nepoznatim muškarcem, knez Borčinski je isprva lakoumni razmaženko koji se iznenada preobrati u brižnog i osjećajnog sina (i brata), kneginja je beskrajno plemenita, Antolkovićka bi učinila sve za obitelj, a Vanićka je ubijena žena sa mnoštvo tajni koje je zakopala duboko u sebe i pod sebe. Svi ti obiteljski odnosi i neslućene povezanosti možda jesu na tren zamorni no vrlo uzbudljiv kriminalistički zaplet i prilično brza radnja čine to manje bitnim. Jeste li primijetili kako su poglavlja na kraju vrlo napeta? To je zato jer su se objavljivala dnevno te je čitatelje trebalo potaknuti da ih i sutradan čitaju.

Kad bi željela nešto reći o ovom djelu, morala bi odlučiti da li ću govoriti o Mirjani ili Kamenu na cesti. U svakom od navedena dva slučaja tema će ionako biti Mirjana. Međutim, informacije se mogu servirati na dva načina, ovisno o tome da li će na prvom mjestu biti glavna protagonistica ili će se prednost dati fabularnom tijeku. Usredotočiti se na fabulu može biti nezahvalno jer postoji opasnost da se dobije suhoparan tekst koji samo prepričava ono što se nalazi u knjizi i, što je još gore, da se nekome previše otkrije. Također, posvetiti se samo liku (a ovdje je vrlo važno osvrnuti se na njih sa nešto više riječi) može rezultirati tekstom koji će za nekoga tko još ne zna što se točno desilo biti pomalo kaotičan i nepovezan.