Karanfil s pjesnikova groba i druge pripovijesti – August Šenoa

Stanje proizvoda: vrlo dobro.

Biblioteka Domaći pisci.

“Karanfil s pjesnikova groba” pripovijetka je Augusta Šenoe, pisana kao njegovo osobno svjedočanstvo o tome kako se kao književnik i borac za svoju narodnost okrenuo ka borbi protiv germanizacije, a za slavenstvo. U ovoj priči međusobno se isprepliću dvije radnje. Prvoj je ideja prikazati ideologiju slavenstva; ona govori o nekim političkim i društvenim odlikama Šenoina doba, te prepričava njegovo osobno iskustvo koje ga je potaklo da se preda životnoj borbi za svoj jezik. Druga radnja je ljubavna priča, tj. prikaz pripovjedačevih osjećaja prema jednoj posebnoj djevojci, zbog koje se usudio prigrliti ovo prvo. Ta djevojka je za njega bila najprije inspiracija, a tek onda predmet ljubavi.

Ova pripovijetka predstavlja tipično djelo Šenoine književnosti. Ona sadrži i romantičarske odlike i odlike realizma. Romantizam se očituje najprije u opisima. Oni su poetični, puni stilskih figura, naglašeni i često dramatični. Također, ljubavna priča unutar djela, kao i priča o pjesniku Prešernu, tipične su za prozu romantizma. S druge strane, ideje predstavljene u djelu tipične su za prozu realizma. Pisac govori o domoljublju, o borbi za jezik, a time i osobnu borbu za prava Hrvata i Slovenaca (tj. slavenskih naroda uopće) za samostalnošću, autonomijom i slobodom da se služe svojim materinjim jezikom. Ova tema bila je kontroverzna u Šenoino doba, kada se u Hrvatskoj i Sloveniji nastojala provesti prisilna germanizacija, pa su svi državni službenici morali pričati njemački. Time su i sva gospoda odbijala pričati materinjim jezikom. Šenoa piše kako je on, iako učen čovjek, student, ugledan gospodin, odlučio govoriti hrvatski i time izazivao čuđenje, ali i ponos sugrađana. Takvo što očekivalo bi se samo od neukih, ali je on pokazao da se i gospoda mogu ponositi svojim rodom i oduprijeti pomodarstvu, pa i zakonima.

Tako je Šenoa odlučio početi pisati na materinjem jeziku. Na sve to ponukalo ga je pjesništvo jednog od najvećih slovenskih pjesnika, Franca Prešerna. Iako je pisao na materinjem jeziku, Prešernova poezija bila je vrhunska. Mogla se mjeriti s pjesmama Goethea ili Schillera, njemačkim pjesnicima koji su se tada smatrali nedodirljivim pjesničkim vrhom. Šenoa je tada shvatio da umjetnička vrijednost ne ovisi o jeziku, već o pjesniku.