Motivom igračke malenog indijanca kakvih se sjećaju svi koji su krajem sedamdesetih odrastali na ovim prostorima, Selvedin Avdić (rođen 1969. u Zenici) otvara svoju prvu zbirku priča “Podstanari i drugi fantomi” (Vrijeme, 2004), da bi ga snažnije raspisao u aktualnom romanu “Kap veselja” (Sandorf, 2017).

Figurica koju vojnik pronalazi na ratištu, u napuštenoj seoskoj kući s neprijateljske strane, a zatim usred vojne akcije nestaje u šumi, narativni je otponac Avdićeve nastupne priče Plastični indijanac, polifone pripovijesti čiji likovi pokušavaju rekonstruirati nestanak Kemala Palavre, pripadnika postrojbi BiH kojem se u kolovozu 1994. gubi trag.

Upravo ova kratka priča idejno je ishodište romana kojeg autor objavljuje petnaestak godina kasnije; istovjetno misteriozna, za sve uključene posve neshvatljiva stvar dogodit će se s Miranom, središnjim junakom “Kapi veselja”. Jednako tako, u Keminu odnosu s ocem, spretnim stolarom kojeg dječak u jednom trenu zamoli da mu načini klavir kakav ima njegov prijatelj, a ovaj mu za utjehu izradi drvenu pušku, nalazimo kroki za kasniju, kompleksnije postavljenu povezanost Mirana i njegovog tate, a u oba slučaja radi se o primjeru okrnjene, jednoroditeljske obitelji, s obzirom da je Kemina majka umrla, a Miranova je sina i supruga naprosto ostavila.

Indijanac od crvene plastike pokazat će se, dakle, motivom kojeg se autor, inače novinar i urednik, ne može otresti pa ga zato odlučuje zabilježiti, fikcionalizirati, a da bi mu se godinama kasnije vratio u novoj, zahtjevnijoj formi.

U jednom intervjuu Avdić govori upravo o toj točci loma kad mladi vojnik usred opustjela sela shvati kako su nepoznati neprijatelj i on proživjeli identično djetinjstvo, jer povezuje ih voljena igračka, pa mladić u tom iracionalnom, a istodobno otrježnjujućem trenutku napušta položaj, odbacuje sumnjive ideale i odlazi u nepoznato.