Prvi roman Zagrepčanke s bogatom relacijom spram Sarajeva, Maje Ručević “Je suis Jednoruki”, govori o životu umjetnika, profesionalca sa strašću amatera (drugačije je naravno nemoguće), sarajevskog klavijaturiste na magisteriju u Budimpešti koji, uslijed ishemijskog moždanog udara, ostaje paralizirane desne ruke i budućnosti. Kako zacijeliti tu ranu, uništeni identitet, u sarajevskom svijetu koji se također bori da uspostavi razoreni identitet?

“Je suis Jednoruki” je priča o ljubavi, o podijeljenosti i spajanju, o iscjeljivanju, o ranama i ožiljcima, o novom početku na osobnoj, interpersonalnoj i socijalnoj razini. O potrazi za prošlim i za nestalim osobama:

“NESTALA OSOBA je ona osoba koju je ubio pokušaj čovjeka. Nestala osoba je ostavljena osoba. Ostavljena na razne načine. Šarolika je ponuda. Jednom davno ostavljena, vječno strepi. Strepnja je prokletstvo osobe koja se nikada neće opustiti.”

Roman „Je suis Jednoruki” izašao je krajem 2016. godine i gotovo odmah bio izvrsno ocijenjen, čak i nominiran za nekoliko književnih nagrada: onu T-portala, bio je u polufinalu nagrade Janko Polić Kamov i u polufinalu nagrade Fric 2017. godine te je okarakteriziran kao da je autoričin sto prvi, a ne prvi roman. Nakon izvrsne inicijalne recepcije dogodio se krah izdavaštva kojem smo mogli svjedočiti u prvom dijelu te iste 2017. i time je distribucija spomenutog romana znatno ograničena (izdan je za Algoritam) na nekoliko primjeraka u knjižnicama i nekoliko u prodaji.

Nabavila sam ga nekoliko mjeseci nakon objavljivanja kako bih se sama uvjerila da je doista zaslužio sve te lovorike koje je pokupio u tih par mjeseci. I usudim se reći da jest.

„Jednoruki” ima laganu, ali ipak postojeću vezu s poslijeratnom književnošću. Radnja se odvija u Sarajevu (sama autorica odselila je iz rodnog Zagreba u Sarajevo pri kraju studija) i kao da nije bilo moguće izbjeći barem djelić atmosfere koja je vladala za vrijeme i nakon rata.