To da se istinski filozofi, oni koji su se uspeli do samog vrhunca onog mislivog, vraćaju natrag u pećinu, da bi, ma i protiv vlastite najdublje težnje, postali spasiocima onih tamo skupa okovanih, te da vladajuće zlo u državama može skončati samo kad »rod filozofa postane u njima gospodarem« (501e2-3), što je dakako samo druga formulacija istoga – to nije nešto drugo od same ideje dobra, pa niti nešto tek u njoj utemeljeno. Taj okret filozofije povijesnom životu i nuždi njegova zakonitog uređenja, nakon što ga je bijegom u logose bila prepustila najezdi beskonačnog miješanja svega sa svačim, u kojem iščezava svaka svojstvenost i određenost te cjelina uređenog svijeta »tone u beskonačnu pučinu neujednačenosti«, kako stoji pri kraju mita o razdobljima svijeta u dijalogu Državnik (273d6-el): – taj višestruki okret i preokret duše u vezivanju i spajanju dviju naizgled bespovratno odvojenih oblasti, da bi »cjelina svega bila sama sa sobom vezana«, kako je rečeno jednom u Simpoziju (202e6-7), – upravo to i samo to jest i biva ideja dobra.