Sve češće od mnogih roditelja slušam da nemaju dovoljno snage za trud oko zajedničkih obiteljskih obroka, dok se istovremeno raspituju za gotova rješenja sukoba i problema povezanih s hranom i obrocima. To očekivanje ima svoju logiku. Ako za obiteljske obroke i prehranu vrijedi moto “jednostavno, brzo i jeftino”, čovjek lako može pomisliti da isto tako postoje i jednostavna, brza i jeftina rješenja problema koji su se pojavili. A tomu nije tako! Problemi i sukobi oko stola gotovo nikada ne odražavaju naš odnos prema onome što je na tanjuru, nego pokazuju kako se svaki član obitelji osjeća i mjere temperaturu zajedništva. Što više pokušavamo potisnuti pojedinačne sukobe, to više gubimo uvid u potpunu sliku situacije kakva jest u određenom trenutku.

Raspoloženje za stolom može biti promjenjivo, nekada smo bolje, a nekada lošije volje, pa se tako odnosimo i prema drugima. Neki su obroci opušteni, dok za drugih vlada tišina i atmosfera je sumorna. Ponekad nam je zaista ugodno kad smo zajedno, a ponekad imamo osjećaj da je svatko mogao jesti i sam. Tako i treba biti. Što više od obroka činimo “projekt” – bio to “projekt u svrhu zdravlja” ili “projekt u svrhu ugode” – to smo manje otvoreni prema tome da obiteljski život doživimo i prihvatimo onakvim kakav jest. To je paradoks svakog roditeljstva: moramo raditi onako kako najbolje znamo i istovremeno biti dovoljno otvoreni i prilagodljivi da priznamo kako postoji i neusklađenost.

Bez obzira na to što radimo i koliko se trudimo, vrijeme obroka postaje poprište određenih sukoba i upravo su djeca ta koja nas upozoravaju na to da ti sukobi postoje, a za to upozorenje ne nalaze drugu priliku.

Ova knjiga bavi se, između ostalog, nekima od sukoba koji se najčešće pojavljuju i predlaže različite načine na koje se roditelji s njima mogu uhvatiti u koštac. Ti su prijedlozi općeniti, što leži u samoj prirodi stvari, dakle nisu točno prilagođeni pojedinoj obitelji. Po tome je ova knjiga slična drugim knjigama koje sam napisao o odnosima između roditelja i djece, a od njih se razlikuje utoliko što je u velikoj mjeri vođena mojim posve osobnim stavovima prema hrani i obrocima.

To su stavovi za koje ne mora uvijek postojati pedagoško ili psihološko objašnjenje, a mogu se sažeti u sljedeći slogan: “Riješite se problematičnih situacija povezanih s jelom i ponovno uvedite obroke!” ili kao što je to na malom plakatu sročio vlasnik restorana Sticks&Sushi u Kopenhagenu: “Hura! Idemo jesti!”