Holokaust Charlesa Reznikoff jedna je od najpotresnijih pjesničkih knjiga ikada napisanih. Njezin autor nastupa sasvim iz prikrajka – kao dramaturg, montažer, sastavljač rukopisa u koji on sam jedva da intervenira, svoju ulogu svodeći na onu medija: onoga koji pomaže posredovati svjedočanstva.
Iz nepregledne mase sudskih spisa Reznikoff je – slijedeći objektivističku pjesničku metodu – odabrao materijal, izostavio autentična imena ljudi, potpitanja i sve što su rekli odvjetnici i sudci. Bježeći od svake retorike, on ne mijenja ono što je zatekao, tek mjestimice skraćuje kako bi uobličio narativnu liniju, ritam i glazbu.
Reznikoff Holokaust, dakle, sasvim ciljano lišava uobičajene pjesničke aparature; riznice figura, slika i očuđujućih strategija, isporučujući čitatelju leden, tehniciziran užas nacističkog masovnog uništenja. On izbjegava s pravom kritizirano preuzimanje i naknadnu estetizaciju žrtvina glasa, izbjegava prepričavanje, fikcionalizaciju, pa i samu priču. Dokazujući pritom između redaka kako je poeziju nakon Auschwitza itekako moguće – možda i upravo nužno pisati.
Napisana 1975. godine, poema Holokaust predstavlja zadnje i najvažnije djelo američkog pjesnika Charlesa Reznikoffa. Rođen 1894. godine u New Yorku, Reznikoffov život obilježit će pravo, povijest i poezija s kojom započinje 1918. godine kada mu izlazi prvi nastavak zbirke Rhytms u kojoj je već bilo naznaka objektivističkog stila koji će obilježiti njegovu zadnju poemu.
Ipak, kada krenemo čitati poemu uviđamo kako se iza dvanaest dijelova konačnog rješenja ne krije mehanizirana poetska forma koja prati zacrtanu liniju, već fragmentirani, probrani događaji koji proizlaze iz prvog stiha: „Jedne večeri, došao je policajac i rekao mu“. Mreža poglavlja vezuje se uz nacistički režim s ciljem ukazivanja na destruktivne kapacitete moderne države; potpoglavlja koja su nerazmjerno podijeljena kroz poemu produkt su preoblikovanja građe od strane Reznikoffa.
