”Munje su bljeskale bliže, češće, jasnije. Noć je crnjela uporno, duboko. Ponovno su nestale zvijezde. Izdaleka, iz beskraja, dovukao se grom nove oluje. Natalija je sjedila na tačkama opirući se rukama o dno, sagnuvši glavu, slabo osvijetljena vatrom. Ćutjela je, gotovo na opip, svakim djelićem svoga tijela golemu radost, radosnu muku, slatku bol; shvatila je da je tužna gorčina pelina… slast predivna, neobična, neizmjerna radost…”