Pri “učenju filozofije” sve je na tome da se sami neposredno upustimo u iskustvo mišljenja. I najbolji učitelj i najprobranija lektira mogu tek, ako se posreći, biti u tu svrhu nekom valjanom pripomoći.
U razlici spram sve i svake znanosti osobito u njenoj prosječnoj pojavi i samorazumijevanju – “učiti filozofiju” znači spoznati i iskusiti sve njene mogućnosti koje su poviješću na javu iskrsle. U filozofiji nema lagodnosti oslonca na suvremeno, aktualno i sadašnje stanje, na kojem bismo onda, ne osvrćući se suvišno – kako se to obično smatra – “unatrag”, tek imali svom snagom svoje radinosti i oštroumnosti dalje graditi ono na čvrstim i neupitnim temeljima počivajuće. Filozofirati znači prije svega stalno se “vraćati” u temelj i početak te ga otvarati za bitno pitanje i moguću preinaku. U živom je filozofiranju prisutna ujedno sva njegova bitna povijest, i to nikako ne tek kao nešto puko “prošlo”.
(Iz urednikova predgovora Hrestomatiji)