Autor

Gorki  Maksim (pravo ime Aleksej Maksimovič Peškov, ruski književnik (Nižni Novgorod, 28. III. 1868 – Gorki kraj Moskve, 18. VI. 1936).

Potječe iz osiromašene obrtničke obitelji. Radio kao šegrt, nosač, pisar, pekarski radnik, ikonopisac, statist putujućega kazališta, tvoreći mit skitnice i samouka. Priklonio se narodnjacima, surađivao u pokrajinskom tisku (prva novela Makar Čudra, 1892). Stekao popularnost »bosjačkim« Crticama i pripovijestima (Očerki i rasskazy, I–II, 1898), pa je 1902. izabran za počasnoga člana Ruske akademije; car je dao poništiti izbor. Solidarizirao se s Lenjinovom Iskrom (Pjesma o burevjesniku – Pesnja o burevestnike, 1901). Sudjelovao u prevratničkim zbivanjima 1905., zatvoren i oslobođen zbog prosvjeda inozemnih intelektualaca; 1906–13. u emigraciji. Sudjelovao na londonskom kongresu ruskih socijaldemokrata 1907., radu stranačke škole na Capriju 1909. Od listopadskoga prevrata 1917. distancirao se pišući niz Nepravovremenih misli (Nesvoevremennye mysli, 1917–18), u kojima je izrazio bojazan za sudbinu revolucije u uvjetima terora i nepismenosti seljačkih masa. Nastojao oko očuvanja kulturnoga naslijeđa, brinuo se o književnom podmlatku (→ serapionova braća) i pomoći ugroženim piscima. God. 1921. prema Lenjinovu naputku otišao na liječenje u inozemstvo, najprije u Berlin, 1924. u Sorrento, da bi Rusiju posjetio 1928., u doba jačanja utjecaja »proleterskih književnika«