UČITELJ KARLO IVANIČ

Dana 12. kolovoza 18.., upravo treći dan nakon moga rođendana kad mi se navršilo deset godina… i na koji sam dobio tako krasne poklone. Karlo Ivanovič’ me probudio u 7 sati ujutro udarivši baš iznad moje glave pucaljkom od debeloga papira pričvršćenog za štappo muhi. Učinio je to tako nespretno da je zapeo za ikonu moga sveca-imenjaka… što je visila na hrastovu zaslonu kreveta pa je ubijena muha pala meni ravno na glavu. Promolih nos ispod pokrivača, zaustavih rukom ikonicu koja se njihala. Zbacih na pod ubijenu muhu i, premda pospanim, ali srditim pogledom ošinuh Karla Ivanoviča. A on je u šarenoj pamučnoj domaćoj halji, potpasan pojasom od istog takva platna… u crvenoj pletenoj kapi s kićankom i u mekanim ševro čizmama i dalje obilazio du zidova, gadao i udarao po muhama. »Pa dobro«, mislio sam, »ja sam mali, ali zašto mi on ne da mira? Zašto on ne ubija muhe oko Volòdjina kreveta? Eno, koliko ih samo ima! Ne, Volodja je stariji od mene…

Da izrazi poštovanje prema čovjeku s kojim dolazi u dodir. Rus ga, mjesto da mu kaže gospodine (gospodo), oslovljava po njegovu rođenom i očevu imenu. (očestvo) dodajući posljednjem nastavke… -ovič, evič, -ič, (za muškarce) i ovna, evna, -ična (za žene.) Tako imamo: Petar Nikolajevič, Stjepan Mihajlovič, Karlo Ivanovič, Ana Nikolajevna, Natalija Savišna i dr. U brzu govoru čuje se obično mjesto Nikolajevič, Nikolajevna, Ivanovič Nikolajić, Nikolavna, Ivanič ili čak Nikolajč, Vanč. Takav se reduci rani izgovor kadšto i piše te ima stilsku vrijednost to je znak prisnijeg dodira i pomalo familijarna odnosa. Ako pak Rus koga zove samo no očestvu, ne spominjući mu vlastitoga imena, onda like liubavi, npr. Iljič…