Prema riječima samoga autora: “Divni gubitnici su ljubavna priča, psalam, crna misa, spomenik, satira, molitva, krik, putokaz kroz divljinu, šala, neukusna pogrda, halucinacija, dosada, nebitan prikaz nestalog majstorstva, jezuitski traktat, poruga, skatološka luteranska lakrdija, ukratko, odbojni religijski ep neusporedive ljepote.”
Bez obzira je li točna konstatacija kako je riječ o prvom postmodernom kanadskom romanu, ta oda Catherini Tekakwithi, svetici iz plemena Mohawka, bezrezervno se voli ili pak na čitatelja djeluje odbojno – a nerijetko i jedno i drugo istovremeno. Otvorene strukture, provokativno pisana i podložna individualnim interpretacijama, ona na konzumenta može ostaviti svakojaki učinak – sve osim ravnodušnosti.
Slično zbunjujuć dojam “Divni gubitnici” ostavili su i na ondašnju kritiku pa će u svom osvrtu novinar i esejist Robert Fulford govoriti o “važnom promašaju”, ali i najzanimljivijoj knjizi objavljenoj te godine u Kanadi. Dakako, vremenom su se Gubitnici zasluženo pretvorili u čiste dobitnike dosegavši ugled djela neupitne kvalitete, divljeg i šokantnog, ali svejedno fascinirajućeg od prve do zadnje stranice. Cohen je putnik, tipični umjetnik u vječitom stvaralačkom i doslovnom kretanju… instinkt ga je vodio svugdje, no uvijek se vraćao sebi i svojoj publici.
Sudeći po uzajamnoj reakciji s posljednje svjetske turneje, čini se da se upravo na pozornici, pred mnoštvom svojih “prijatelja”, Leonard Cohen – taj pisac koji pjeva ili pjevač koji piše, svejedno – osjeća potpuno ispunjeno. Rijetko savršen, po mnogočemu divan, ali zapravo nikada gubitnik.
