Divlja duša – Marija Čudina

Stanje proizvoda: rabljeno, dobro.

Autorica je, kako je često spominjano, bježala od svoje biografije i faktografije koliko god je mogla, a Danilo Kiš u svom eseju o pjesnikinji piše: “Na osnovu njenih pesama niko neće moći sastaviti biografiju Marije Čudine. U njima ne možete pratiti pesnikovu privatnu sudbinu; Čudina nema privatne sudbine.”

Rođena je u Lici 1937. godine, završila gimnaziju u Sisku, a potom u Zagrebu studirala jugoslavenske jezike i književnosti. Prekinuvši studij, neko je vrijeme radila kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji. Godine 1961. udaje se za umjetnika Leonida Šejku te sele zajedno u Beograd, gdje će ostati do njezine smrti 1986. godine.

Ovi šturi podaci su gotovo sve što znamo o njezinom životu, kao i to da je bila sudionica nadrealističke umjetničke grupe Mediala koju je osnovao Šejka, no njezino sudjelovanje bilo je često osporavano.

Bila je tiha pratnja svih aktivnosti grupe, no ostala je potpuno marginalizirana, nigdje navedena članica. Ovu nepravdu pokušao je ispraviti dokumentarni televizijski esej iz 1993. godine Ogledalo pesnika – Marija Čudina  redatelja Slobodana Ž. Jovanovića, koji je svojedobno bio uvršten u selekciju internacionalnog festivala kratkog filma u Torontu, no danas se do njega teško može doći.

Prve je pjesme Čudina objavila u Poletu 1954. te nastavila razvijati svoj pjesnički stil surađujući s brojnim časopisima poput Krugova, Mogućnosti, Kola, Suvremenika. Prva zbirka Nestvarne djevojčice izdana je 1959., a nakon toga je uslijedila Čađ i Pozlata 1963.

U ranim zbirkama Čudinin pjesnički subjekt još je djelomice naivan, iako pesimističan i već raz-očaran u svojoj viziji svijeta, kao da nije spreman do kraja se predati gnostičkom doživljaju ljudskog života kao potpunog promašaja, koji zaokružuje njezine kasnije poeme.

No deziluzioniranost je već tu i očituje se u odsustvu bilo kakve kićenosti i rime koja bi nam pružila privid harmonije, te teži jednostavnosti:

Za male, lijepe stvari htjela sam dati srce,

i već sam pošla k ljiljanima da ga izvade,

ali sam srela starca, koji je ozbiljno rekao

da srce ne vrijedi dok ne poludi.

Ja mu vjerujem i vratila sam se natrag,

da u svojoj maloj kući pod javorom čekam,

kad ću čuti kako zvone neke čudne ruže

od kojih će i moje srce u tamnom satu zaplakati.

preuzeto s: https://voxfeminae.net/strasne-zene/marija-cudina-pobuna-protiv-stvaranja/