U jesen 1996, nakon što je izašla treća knjiga, mislio sam da je moj sistem u principu zaokružen. Sve češće sam susretao ljude koji su mi govorili da su se nakon čitanja prve tri knjige promijenili, kao i njihov pogled na svijet. Mnogobrojni poremećaji mogli su proći, ne ostavljajući traga, ako je čovjek pažljivo analizirao ono o čemu se govorilo u knjizi. Istina, bilo je situacija kada su se moje spoznaje, moje iskustvo i intuicija pokazali nemoćnima pred bolešću. U takvim se trenucima u meni javljala želja da odbacim sva istraživanja i da se počnem baviti nečim drugim. No, češći su bili trenuci zapanjujućih ozdravljenja. To me je tjeralo da nastavim dalje. Vrlo važno bilo je i to da sam ogromnu količinu informacija uspio sažeti u nekoliko jednostavnih i razumljivih istina. Mišljenja o napisanim knjigama bila su dijametralno suprotna. Jedni su govorili da je sistem vrlo jednostavan. Drugi da je složen i nerazumljiv. Jedni su govorili da je najbolja prva knjiga. «Najsnažnija je – treća knjiga», – gvorili su drugi. «Ipak je najsnažnija druga» – smatrali su neki i argumentirano dokazivali tvrdnju. Tada sam shvatio da ljudi informaciju prihvaćaju različito i da na svakoga knjiga drukčije utječe. O tome da knjiga djeluje, uvjerio sam se na vlastitom iskustvu kada sam iznova počeo čitati rukopis prve knjige. Nekoliko minuta nakon što sam počeo čitati rukopis, uslijedio je tako silovit udar da su se moje mentalne strukture počele raspadati na komadiće. Nakon toga je čahura moje mentalne strukture počela s lakoćom «skliziti» s fizičke strukture. Oni oštroumni su primijetili: kada aura nestaje, nakon nekog vremena čovjek umire. Shvatio sam da je situacija ozbiljna i trudio sam se pronaći izvor napada.