Razmišljamo li jedino o šalici čaja koja nas čeka dok peremo posuđe, žureći na taj način da suđe, kao neki oblik smetnje, uklonimo s našeg puta, tada ne peremo suđe da bismo prali suđe. Štoviše! Za to vrijeme nismo živi. Mi smo, zapravo, potpuno nesposobnishvatiti čudi života za vrijeme dok stojimo pokraj kuhinjskog slivnika. Ako ne možemo oprati suđe jednako tako nećemo biti sposobni popiti naš čaj. Dok ispijamo šalicu čaja, mislit ćemo o drugim stvarima, jedva svjesni šalice u našim rukama. Na taj smo način usisani u budućnost i nismo u stanju istinksi živjeti niti jednu minutu našega života.”