Crvena trava – Nikola Kaloper

Stanje proizvoda: vrlo dobro.

Pokušati prodrijeti u kazivanja Nikole Kalopera u naslovu Crvena trava o LOLAMA PARTIZANSKE GIMNAZIJE površnim praćenjem sadržaja, a ne baviti se slikama naizgled nabačenim samo, događajima izrečenim onako uzgred, značilo bi ostati negdje kraj putokaza bez želje za korakom slijedecim. Tapkati bi značilo. Slušati učtivo. I ništa. Ili samo to.

Poniranje u sudbine, vracanja u godine što i nisu za lju de bile, a ipak iz njih ljudi iznikli, stasali, citaocima je u pregrštima slika na volju stavljeno da razmisle, sebe radi, novih dana radi. Slike i rečenice ove knjige uznemiruju.

Knjiga Nikole Kalopera neprekidno je traganje genera cije za životom bez stege i ograničenja, traganje za novim vjerovanjima koja će odagnati sumnje posijane zločinima. nasiljem, strahovima, smrti i junačenjima. Njegovo daro vito kazivanje ispresjecano je poredenjima artistickog pri zvuka, ne tako često prisutnim u ovoj vrsti književnosti. Obična i neobična istovremeno. Prava.

Ponese priča Kalopera, ponekad. I tada raspričani repor ter sve bi da u jedan život pokuša uvući. A zatim o onom bitnom, uzbudljivom. temeljnom, progovara skrto, birajuci samo prave riječi. Ni jednu suvišnu, rekao bih: “Porječje natrpano vojničkim kartama, tenkovima, leševima. Gurale se izbjeglice. Motale vojske. Bjegunci su tražili spas u nabujaloj rijeci, u sniježnim obroncima Pohorja. Englezi su htjeli k nama. Mi u Austriju. Kosta Nad je izdavao naredbe slične novinskim oglasima. Nije više bilo vojne tajne. Juriš.”

Samo toliko. Eto!

Nudi autor uz slike i riječi I prijedloge za nova raz misljanja o Lolama Partizanske gimnazije, o sudbinama ljudi koji su gradeći sebe i druge imali svoje uzlete prema nebu. I padove žestoke. Ljudski je to. Zivjeli su život punim

plucima. Drugi su im nametnuli svoje surovosti. Skrte riječi. Nužno je baviti se ovim slikama, događajima o kojima Kaloper kazuje ponekad i onako uzgred. Treba ovu knjigu živjeti opet. Nje radi, nas radi. U rukama.

Dejan Rebić