Priče Isaka Babelja opisuju surovu, golu realnost rata, stvarajući tako slike nezamislive svim onima koji nisu proživjeli rat.

Poznatije njegovo djelo jest “Crvena konjica”. Iako naišlo na otpore režimske kritike zbog desakralizacije rata i deheroizacije vojnika, to je djelo koje se može svrstati u ratnu književnost, ali nikako usporediti s ostalim djelima te vrste književnosti. I sam Šklovskij za Babelja kaže da “jednakom snagom piše o triperima i zvijezdama” baš zbog načina na koji nam Babelj predstavlja Oktobar.

“Crvena konjica” ne veliča rat niti ratne heroje, niti te heroje pokušava naći, ona prikazuje surov život (životarenje) običnog čovjeka. Pa bilo da je on vojnik ili građanin, seljak. Ono što još treba istaknuti jest način na koji to sam Babelj opisuje. Njegove rijeći kao da su prožete hladnoćom dok opisuje uriniranje po nekom lešu, ubijanje (klanje), silovanje. Kada u jednom djelu knjige kaže da su silovali neku ženu i on ju promatra jer još nikada u životu nije vidio kako izgleda silovana žena, čitatelj može steći dojam kao da se radi o bezosjećajnom “putopiscu” koji je, eto tako, uz put vidio neko silovanje, pa čisto iz radoznalosti promatra kako ono izgleda.