Carrie

Prvo poglavlje

MAGNET: NEMOĆNO BIĆE IZLOŽENO SILI ŽIVOTA

Kad se Carolina Meeber uspela u popodnevni vlak za Chicago, sastojala se cijela njezina prtljaga od malog kovčežića, torbice od jeftine imitacije krokodilske kože, skromnog doručka u kutiji od ljepenke i žute kožnate novčarke, u kojoj se nalazila njezina željeznička karta, komadić papira s naslovom njezine sestre u ulici Van Burena te četiri dolara. Bilo je to u kolovozu 1889. Carrie je bilo osamnaest godina. Bila je bistra i bojažljiva, sva puna neiskusnih mladenačkih snova. Ako ju je odlazak i dirao, zacijelo je nije dirao zbog malih prednosti, kojih se morala odreći. Kad ju je majka na rastanku poljubila, Carrie je zaplakala, a nešto ju je steglo u grlu, kad se provezla kraj mlina, u kojemu je radio njezin otac. Ono drago i poznato zelenilo, što je okruživalo selo i što je sad promaklo kraj nje, izmamilo joj je čuvstven uzdah ali time su neopozivo prekinute veze, što su je tako la- bavo vezale uz doba njezina djevojaštva i uz njezin dom.

Istina, još uvijek je postojala naredna stanica, na kojoj je mogla sići i vratiti se, ali tu je bio i taj veliki grad, koji joj se približio zbog brojnih vlakova, što su svakog dana prolazili. Columbia City nije bilo tako jako daleko kad se ona bude nalazila u Chicagu. Molim, što znači nekoliko sati vožnje nekoliko stotina milja? Ona pogleda u onaj komadić papira sa sestrinim naslovom i zamisli se. Gledala je uporno u zelenu krajinu, koja je brzo promicala kraj nje, sve dok njezine misli, potekavši brže, nisu te dojmove nadomjestile nejasnim naslučivanjima o Chicagu.

Kad osamnaestogodišnja djevojka napusti svoj dom, onda za nju postoje samo dvije mogućnosti. Ili nade ljude, koji će je zaštititi, te postaje boljom, ili ubrzo poprima velegradsko mjerilo kreposti te postaje gorom…