Bronca 98 – Branko Stipković

Stanje proizvoda: lijepo očuvano.

Deset je godina od najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa, 3. mjesta na SP-u 1998.godine.

Dani vatreni tada su Vatrenima dopisali još jedno ime-Bronačani.

Zahvaljujući nazočnosti na svakoj utakmici, treningu, presskonferenciji, putovanjima i nebrojenim kontaktima s akterima, praćenju scene, zavirivanju iza kulisa te tiskanim tragovima s već požutjelih stranica SN,skupilo se obilje materijala čiji su prošireni fragmenti – pisani i slikovni – na idućim stranicama. Kao trajan podsjetnik na ljeto puno uzbuđenja, pobjeda i slavlja. Neposredni protagonisti i danas najčešće barataju pridjevima fantastično, veličanstveno, neizbrisivo, fenomenalno, neopisivo, spektakularno. Mi pogotovo, diveći se njihovom djelu nagrađenom svjetskom medaljom, Broncom 98. koja sjaji bez sjene!

Imao sam nepunih 13 godina dok je Hrvatska blistala u Francuskoj. Budući I da je moja obitelj zbog rata izbjegla iz Zatona kraj Obrovca u Zadar, prvo smo se smjestili u hotel Kolovare pa u Iž. I tu, u Ižu, mi klinci zaposjeli smo dvoranu s televízorom u prizemlju te po cijele dane nestrpljivo čekali kad će prijenos iz Lensa, Nantesa, Bordeauxa, Pariza. Otac Stipe i stric Željko s velikom skupinom odraslih dežurali su malo dalje. Stvarno je bilo nezaboravno.

Ja sam tada već šestu sezonu bio registriran za zadarski podmladak, o nogometu i nogometašima znao sam dosta, iako niti jednog nisam poznavao.

Normalno da sam ludovao kod svakog našeg pogotka, a od vriske brojnih navijača ništa se nije čulo u našem skromnom hotelu. Nisam pratio samo susret s Nizozemcima – zbog Ljetnog kampa HNS-a boravio sam u Poreču pa smo broncu proslavili u pravom sportskom društvu. Vjerovao sam u naše, u kvalitetu te velike generacije.

U to vrijeme nisam se usudio pomišljati da ću biti reprezentativac, premda bih sam sebe ulovio u maštanju: KAD BIH BAREM JA TAKO…!

Luka Modrić