Branka – August Šenoa

Stanje proizvoda: vrlo dobro, sadržaj potpuno uredan.

• ilustrirao i potpisao Andrija Maurović

Branka je djelo Augusta Šenoe, prvi put objavljeno 1881. godine, u vrijeme kada je on već bio bolestan. Šenoa je bio urednik Vijenca, vodećeg književnog časopisa u kojem su objavljeni brojni njegovi tekstovi, a među njima i Branka. Zanimljivo je da Šenoa u ovom romanu miješa arhaične i jezične izraze toga vremena te koristi pravopisne postupke koji se danas više ne upotrebljavaju. Neki od tih arhaičnih izraza koje je koristio su pušljiv, prodikati, postolica, predsuda, pačatise, pitomica, okaljati, osvada, tiran, velju, ures, štacije, smok i mnogi drugi.

ŠENOA, August, književnik (Zagreb, 14. XI. 1838 — Zagreb, 13. XII. 1881). Potomak ponijemčene obitelji češkoga podrijetla. Nakon prvoga razreda u Pečuhu 1850, gimnaziju završio 1857. u Zagrebu, gdje su mu profesori bili V. Babukić, A. Mažuranić, M. Mesić i A. Veber Tkalčević, što se pokazalo presudnim za njegovu nacionalnu svijest. Te godine upisao zagrebačku Pravoslovnu akademiju, a nakon godine studija medicine u Beču (1858), uza stipendiju J. J. Strossmayera pravo nastavio studirati u Pragu, apsolviravši 1861. Od 1865. u Beču, a od travnja 1866. u Zagrebu, gdje je djelovao u redakciji Pozora do 1867.

Iduće je godine imenovan gradskim bilježnikom, a 1871. velikim gradskim bilježnikom; ujedno 1868–70. bio umjetnički ravnatelj HNK, potom njegov dramaturg do 1873, kad postaje gradskim senatorom. Potpredsjednik MH 1877–81, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora te počasni građanin Zagreba (1881). — Iako je prvu pjesmu, prigodnicu o smrti školskoga kolege Suze nad grobom nezaboravnog prijatelja…, objavio kao gimnazijalac 1855. u Narodnoj tiskarnici Lj. Gaja, a poslije se okušao u gotovo svim drugim književnim vrstama, afirmirao se u novinarstvu postapsolutističkim društveno-političkim analizama, zapravo feljtonističkim zapiscima iz Praga u Pozoru 1862–63; među poznatijima su Pražki listovi te nepotpisana satirična novela Vječni Žid u Zagrebu ili Tri dana tuge i nevolje, u kojoj preko lika lutalice Ahasvera donosi pregled nekoliko političkih razdoblja od 1845. Idućih će godina njegovi članci dobiti odlike pravih feljtona, koje je pod naslovom Zagrebulje objavljivao u Pozoru (kao Petrica Kerempuh; 1866–67) i Viencu (1877, 1879–80), angažirano i duhovito donoseći kroz domoljublje i zagrebačku svakidašnjicu kritiku onodobnoga građanskoga društva.