(…) Mislim o Alenu Uzelcu. Ne treba pitati zašto, govorio je. Jer zašto zašto? Već tada sam znala da Alen, ratnik neženja, dječak nervoznih očiju, zna više no što je za čovjeka dobro. Da to znanje, ne bi li drugima učinio dobro, sakriva. Tako je s ljudima od kojih ne očekujemo puno, čak ništa, a koji nas, kad se uputimo ka pećini u kojoj navodno spavaju ćupovi zlata, uhvate za rukav i došapnu nam istinu: Gdje su ćupovi tu su i razbojnici. I čine to nekako nevoljko, ne da nas podsjete šta je sve u životu ružno i šta je bolje ne znati, nego da nam pruže još malo vremena, da se predomislimo, prije no Ali-baba saznanja naiđe. Da će naići, hoće, kazao mi je. (…)
Ivančica Đerić, spisateljica i pjesnikinja, rođena je u Sisku 1969. te odrasla u Prijedoru. U Zagrebu je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, a magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Živi u Torontu i radi u informatičkoj industriji. Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003.), Bosanci trče počasni krug (2006.), Priručnik za zločin (2008.), Nesreća i stvarne potrebe (2012.) i Sva je priroda divlja i surova (2013.) te zbirke pjesama Otvorenost (1991.) i Sa moga prozora odličan je moj život (2009.). Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za nagradu Meša Selimović i NIN-ovu nagradu. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
