Bijedni ljudi – Fjodor M. Dostojevski

Stanje proizvoda: lijepo očuvano.

Inspiriran djelima Gogolja, Puškina i Karamzina, te engleskih i francuskih autora, Bijedni ljudi su napisani u obliku pisama između dva glavna lika: činovnika Makara Devuškina i siromašne djevojke Varenjke Dobroselove. Roman prikazuje život siromašnih ljudi, njihov odnos s bogatašima i općenito siromaštvom, česte teme naturalizma u književnosti.

Bijedni ljudi ima epistolarnu formu to jest pisan je u obliku pismama. Takvim književnim stilom Dostojevski je pokušao jednostavnije ući u duhovni svijet svojih junaka.

O autoru: Dostojevski  Fjodor (Fëdor) Mihajlovič, ruski književnik (Moskva, 11. XI. 1821 – Sankt Peterburg, 9. II. 1881).

Liječnički sin, poslan na vojnu inženjerijsku akademiju u Sankt Peterburg; kao pripadnik kruga utopijskih socijalista oko M. V. Petraševskoga bio osuđen na smrt i pomilovan na stratištu. Kažnjen na četiri godine robije (Omsk), zatim služio kao degradirani vojnik u Sibiru, a tek mu je 1859. dopušteno nastaniti se u Sankt Peterburgu, gdje se bavio književnim i publicističkim radom. S bratom objavljivao časopise Vremja (1861–63) i Epoha (1864–65), a 1876–77., 1880. i 1881. tiskao svoj Piščev dnevnik (Dnevnik pisatelja). Boravio u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj 1862–63. i 1867–71., prateći politička zbivanja (Francusko-pruski rat, Pariška komuna).

Kao publicist polemizirao s utopijama Černiševskog i Dobroljubova te terorizmom anarhista (Bakunjin). U Dnevniku pak propovijedao osvajački panslavizam u povodu Srpsko-turskog rata 1877. i ruskog »dobrovoljačkog pokreta« (polemika s L. Tolstojem). Ruski je narod smatrao »bogonoscem« koji će preporoditi čovječanstvo, a protivio se socijalnome prevratu i pozivao na duhovnu obnovu. Ti su pogledi ušli i u njegova beletristička djela, ali se redovito uklapaju u složene i mnogoznačne strukture romana, koji dopuštaju različita tumačenja: autor pušta raznolike likove da govore »vlastitim glasom« i iznose osebujne filozofske poglede na »prokleta pitanja« koja su mučila Rusiju i čovječanstvo (M. Bahtin naziva njegove romane »polifoničnima«).

Dostojevski gradi romane na fabulama, srodnima europskoj prozi detekcije, vezuje ih za umorstva i sudnice, ali one u biti uvode čitatelja u psihološka i etička pitanja temeljnih likova, često nositelja ideologije. Psihološka pitanja oblikuje unutarnjim monolozima, a idejna motrišta razvija u polemikama, disputima, dovodeći nositelje zbivanja na skupove (»konklave«), u situacije »skandala«, na sudske procese, gdje takvi sukobi dobivaju dramatične oblike. Tim je postupcima snažno djelovao na modernu prozu.