ZRELI PLODOVI SLAVONSKOG KRONIČARA

Rijetko se kome posreći da se, poput Mire Maričića, zatvarajući na neki način svoj profesionalni krug, vrati svom ishodištu. Ima iza njega udaraca u životu, tako snažnih, onih koji slamaju ili pročišćuju, budeći mudrost kakvu je moguće steći samo u skladu s dubinama zavičajnih poruka. Njegovi tekstovi o (ne)poznatoj Slavoniji, zrcale skrbnički odano otkrivanje zavičajnosti. Nije to puka folkloristika “klipa, tamburice i kulina” već živa tkanica koja nas opominje na lakoću kojom se predajemo površnosti i zaboravu korjena. Pokazao se Maričić kao tihi putnik, nenametljiv hodač, izoštrenog oka za ljepotu, otvorenog srca za ljude, istančanog sluha za tišinu šume, mangupskog osmijeha za dvosmislenost bećarca, ozbiljne misli za prošlost, napete pažnje i zabrinutosti za budućnost i ljude potisnute Slavonije.

Kao da je namjerno odgađao svoj definitivni kroničarski povratak posavskoj Slavoniji, Županjskom kraju, Cvelferiji, vodama i šumama Virova – Bečkom perivoju, kako to stara županjska pjesma kaže, do svoje životne zrelosti, kada postaje svjestan da ne treba stvarati i tražiti nove svjetove nego gajiti i njegovati postojeće. Jer, sve ostaje mrtvo ako nema riječi i dok oči ne gledaju.

Zreli plodovi slavonskog kroničara baš to i čine: oživljavaju baštinu, zapisuju legende i sjećanja, sjetvene i žetvene običaje, uskrsne i božićne radosti, muku i ljepotu zemlje, bilježi život o ljepoti i ne prolazne vrijednosti.