Knjiga dosad nikad objavljenih/prevedenih na hrvatski jezik recenzija, ogleda i rasprava koje je za života Wilde objavljivao u najreprezentativnijim novinama, magazinima, časopisima svojega doba (Irish Monthly, Century Guild Hobby Horse, Pali Mali Gazette, Dramatic Review, Womanfs World, Queens, Speaker…), od 1877. do 1890.
Za (napokon) potpuno upoznavanje s Wildeovom ostavštinom, dapače, za shvaćanje izvora njegovih egzaltiranih estetskih teorema forsiranih u dramama i pričama – nužno je imati uvid u njegove novinske kolumne, recenzije, oglede, rasprave kao premisu za književni dekadentizam, raskošan i duhovit stil pun cinizma i paradoksa, kasnije impregniranih u proslavljenu literarnu ostavštinu.
Velika je paleta umjetničkih velikana i umjetničkih djela s kojima se Oscar Wilde pojedinačno bavi u ovim ogledima i recenzijama (nota bene, neka od tih imena do danas nemaju adekvatni odjek u hrvatskoj književnosti poput Patera i Swinburnea): Keats, E. A. Poe, Zola, Shelly, Shakespeare (u više navrata i s potpuno različitih i izazovnih aspekata), Maupassant, Dostojevski, Tolstoj, Goethe, Homer, Balzac, Ben Johnson, Renesansa, Aristotel, George Sand, Walt Whitman, povijesne irske bajke, esej o narodnim pjesmama, W. B. Yeates, William Morris, Swinburne, Pater…
Također, ovdje je i Wildeov text “Poetry and Prison”, 1889., gdje Wilde proročanski nagovještava svoju tragičnu sudbinu koja stupa na scenu dekadu kasnije, ali i točno poentira koliko tortura fizički uništavajući čovjeka u velikih pojedinaca duhovnim prkosom može, prije konačnog klonuća, motivirati nedosegnuti estetski i artistički odgovor (naime, po mnogima najveći esej svih vremena, zapravo savršenu proznu meditaciju “De profundis”, kao i svoju najznačajniju pjesmu “The Ballad of Reading Goal” Oscar Wilde piše tijekom izdržavanja zatvorske kazne).
Ovi tekstovi donose jedan gotovo nedosegnuti paradoksalni ton, bunt i jedno neodređeno libertinstvo koji ostaju razlogom zbog čega Wilde jednostavno ne može izaći iz mode i interesa suvremenog čitatelja i umjetničkih kibica. Wilde majstorski spaja populističku (jer ovo su tekstovi za žurnale i magazine) jednostavnost pričanja s osobenom poetičnošću slika te izvjesnom nježnom melankolijom (posebno kad piše o Keatsu) tako da sve ima šarm kojem je teško čitateljski odoljeti.
